Radila sam 40 godina da bi mogla ranije da odem u penziju da jednostavno uzivam u svemu tome sto sam zasluzila. Moj odrasli sin je zaposlen i on sada ocekuje od mene da nastavim da radim da bi njena izdrzavala. Rekla sam mu ne, a on je rekao mi kroz osmijeh: “Zazalit ces radi svega toga sto si rekla…”
Sledeci dan desava se da njegova djevojka me je pozvala i zvucala je panicno. Rekla mi je da je moj sin spakovao sve svoje stvari nije ostavio nikakvu poruku i od jutra ga niko nije ni vidio. Srce mi je tada palo i skamenila sam se. Pokusala sam da ga pozovem ali moji pozivi su odmah bili preusmjereni na govornu postu.
Ja sam kontaktirala prijatelje, porodicu pa cak i njegove kolege ali niko nije imao ni ti jednu informaciju o njemu. Suprug me je uvjeravao da vjerovatno pokusava na svoj nacin da mi odrzi lekciju jer sam mu rekla ” NE” Aali nisam mogla da se oslobodim osjecaja anksioznosti. Provela sam naredna dva dana zalijepljena na telefon i plasila sam se da odem iz kuce jer nisam znala sta ce me cekati.
Na kraju par dana poslije poslao mi je poruku _: “Nemoj da me zoves! Treba mi prostora da sredim svoj zivot. Ti si za mene dovoljno uradila a ja cu odavde sada nekako sam i kako ja znam i umijem…”
Gledala sam u ekran minutama nesigurna da li je to za mene olasanje ili slomljeno. Da li je ovo stvarno nacin na koji je odabrao da nosi se razocaranjem i frustracijom? Uvijek sam bila tu uz njega. placala mu skolarine, placala kirije, pravila automobile i brojne krize sa njim prolazila. Odgovarala sam na svaki njegov poziv i izvlacilas am ga iz svake nevolje u kojoj je bio.
Ovaj put ostala sam cvrsta i sada se pitam da li sam ga zauvijek udaljila od sebe ili sam ga naucila da ima svoju nezavisnost. Volim svog sina ali isto tako zasluzujem ja nakon svih godina mirnu penziju za koju sam svo vrijeme radio.
