Sjecam se jako dobro vremena kada sam kao volenter radila u jednoj bolnici. Tada sam mogla da upoznam ljude i njihove nevjerovatne price ali jedna mi se posebno mi se urezalo u sjecanje. TA prica nije samo prica o bolesti i oporavku nego i nesebicnoj ljubavi i hrabrosti koja bi mogla da inspirise svakog od nas da se trudimo biti bolji.
Tada sam radila sa jednom djevojcicom koja je bolovala od teske bolesti. Stanje joj je bilo jako tesko a jedina sansa je bila za oporavak tranfuzija krvi od njenog brata od pet godina. Djecak je prebolio istu bolest i cudom nekim se opravio a njegova krv je imala potrebna antitijela za borbu protiv te bolesti. Svi smo se nadali da ce ta transfizija da donese spasenje njegovoj seki ali…
Ljekar je pazljivo objasnio situaciju. Sjedio je pored njega gledao u njegove velike oci i sa ljubaznoscu rekao: “Ti imas nesto sto tvojoj sestri je potrebno. Tvoja krv joj moze spasiti zivot. Da li si spreman da joj pomognes u tome…”
Tada je djecak na trenutak zastao pa njegov je pogled toliko ozbiljan bio i jako ozbiljan za jedno dijete njegovih godina. Duboko je udahnuo pogledao ljekara pa rekao: “Da uradit cu to. Spasist cu zivot svojoj sestri…”
Istina da su njegove rijeci bile jednostavne ali su nosile sa sobom tezinu koju malo ko razumije. U tim trenutcima djecak od pet godina je pokazao hrabrost i zrelost koja se rijetko vidja pa i kod odraslih ljudi.
Nakon transfuzije djevojcica se pocela oporavljati. Stanje je postepeno islo na bolje a djecak je dolazi svaki donosio joj igracke i pricao prica. Iako je bio mali razumio je dosta toga i znao je koliko je znacajna njihova veza.
