Mnogi radnici u našem regionu godinama vrijedno rade, ali su prijavljeni na minimalnu platu, što na prvi pogled ne djeluje dramatično – sve dok ne dođe trenutak odlaska u penziju. Tada se suočavaju sa surovom realnošću: visina penzije direktno zavisi od iznosa na koji su uplaćivani doprinosi, a ne samo od broja godina provedenih na poslu.
U ovom tekstu cemo objasniti sta zaista znaci imat 20 godina radnog staza. koliku penziju takvi radnici mogu očekivati, zašto su razlike u primanjima ogromne i kako se radnici mogu zaštititi dok još rade.
Šta zapravo znači “raditi na minimalcu”?
Biti prijavljen na minimalnu platu znači da su tokom cijelog radnog vijeka doprinosi za penzijsko i invalidsko osiguranje uplaćivani na najnižu zakonom dozvoljenu osnovicu. Bez obzira na to koliko je stvarna plata bila, sistem pamti samo ono što je prijavljeno.
To ima tri ključne posljedice:
-
Mali broj penzijskih bodova
-
Niska penziona osnovica
-
Minimalna mjesečna penzija u starosti
Drugim riječima – sistem nagrađuje samo ono što je evidentirano.
Kolika penzija slijedi nakon 20 godina rada na minimalcu?
Na osnovu važećih obračuna, osoba koja ima:
-
20 godina radnog staža
-
sve vrijeme prijavljena na minimalac
može očekivati mjesečnu penziju od približno:
14.000 do 15.000 dinara
(oko 100 eura)
To znači da nakon dvije decenije rada slijedi iznos koji je daleko ispod granice dostojanstvenog života.
Za poređenje, prosječna penzija u regionu je više nego tri puta veća od ove sume.
Zašto je ova razlika toliko drastična?
Penzija se računa na osnovu:
visine prijavljene plate + dužine staža
Ako je jedan radnik radio 20 godina na minimalcu, a drugi 20 godina na realnoj plati, razlika u njihovim penzijama može biti i nekoliko stotina eura mjesečno – iako su jednako dugo radili.
Kako izgleda život sa minimalnom penzijom?
Sta treba penzioner sa oko 100 eura mjesecno pokriti:
-
stanarinu ili održavanje doma
-
struju, vodu, grijanje
-
hranu
-
lijekove i zdravstvene troškove
-
prijevoz
U praksi, to znači:
✔️ stalna borba za osnovne potrebe
✔️ nemogućnost samostalnog života
✔️ zavisnost od djece i porodice
✔️ odsustvo ikakvog finansijskog mira
Takva penzija postaje sredstvo preživljavanja, a ne života.
Novi propisi i zakonske promjene – mogu li pomoći?
Zakonske izmjene koje se uvode u sistemu penzijskog osiguranja donose određena usklađivanja penzija sa:
-
rastom plata
-
inflacijom
-
ekonomskim kretanjima
Međutim, ni jedan zakon ne može nadoknaditi godine minimalnih uplata. Usklađivanja mogu malo popraviti stanje, ali osnovica ostaje niska.
Postoje li izuzeci i posebne pogodnosti?
U posebnim slučajevima, određene kategorije građana mogu ostvariti dodatne beneficije:
-
vrijeme provedeno u pritvoru ili zatvoru iz političkih razloga može se računati kao dvostruki staž
-
moguća je dodatna novčana naknada za rehabilitovane osobe
Ali ni ove mjere ne mijenjaju osnovnu činjenicu:
nizak iznos uplata = niska penzija
Ko snosi najveću odgovornost?
Odgovornost je često podijeljena:
Poslodavci
koji prijavljuju minimalac radi smanjenja troškova
Radnici
koji pristaju na takve uslove jer nemaju izbora ili nisu dovoljno informisani
Posljedice, međutim, uvijek snosi radnik u starosti.
Šta današnji radnici mogu učiniti da se zaštite?
1. Insistirati na realnoj prijavi
Svaka marka ili dinar više u prijavi direktno utiče na buduću penziju.
2. Razmotriti dodatnu štednju
Privatni penzioni fondovi i dugoročna štednja mogu biti presudni.
3. Redovno provjeravati staž
Praćenje uplaćenih doprinosa sprečava neprijatna iznenađenja u starosti.
4. Informisati se o zakonima
Poznavanje prava često pravi razliku između siromašne i pristojne penzije.
Zaključak
Raditi 20 godina nije malo.
Ali raditi 20 godina na minimalcu znači u starosti živjeti sa minimalnim dostojanstvom.
Realnost je jasna:
penzija se ne zasniva na trudu – već na onome što je zvanično uplaćeno.
Zato je svaki mjesec, svaki doprinos i svaka prijavljena marka ulaganje u vlastitu sigurnost sutra.
