Ja sam radio kao medicinski tehnicar u bolnici tada u nocnoj smjeni. Te veceri su njega doveli starijeg covjeka koji je tada bio u blagom obliku demencije. On je bio zbunjen i svo vrijeme je tada gledao samo u nesto prazno. Uzeo sam i dosije i vidio sam da mu i srce preskace.
To je bio moj bivsi nastavnik fizickog.
Kao dijete bio sam jako nesiguran i povucen. U skoli sam jako cesto bjezao sa casova i uvijek sam se tada osjecao manje vrijedim, a onda se pojavio on. Uvijek me je tjerao da borim da ne odustajem nikada. Jednom mi je i rekao: “Nisi slab samo jos uvijek ne znas ni koliko si ti jak…”
Sada sam ja bio taj koji je trebao da pomogne njemu.
Prisao sam mu, stavio sam deku preko ramena i rekao mu: “Trenere da li znate ko sam ja?”
Zbunjeno me je pogledao i tada samo odmahnuo glavom!
Onda sam ja odlucio da mu sampenm ono sto je on meni tacno rekao prije 20 godina!
“Nisi slab samo jos uvijek ne znas koliko si to ti jak…”
U tom trenutku kao da je nesto u njemu kliknulo samo. Suze su mu samo navirale na oci a onda je rekao moje ime, tiho je bilo ali tada jasno.
“Ti si onaj mali sto nikada nisi mogao da preskocis kozlic.” rekao je to kroz smijeh tada.
Naslonio sam ruku na njegovo rame i rekao: “Jesam ali sada mogu samo da nosim ljude…”
Ostao je sa nama nekoliko sedmica. Svaku noc bi navratio do njegove sobe i pricali smo o nekim vremenima. Smijao se kao dijete i uvijek bi rekao: “Nisam znao da sam nekom nesto znacio.”
Na dan kada je umro na njegovom ormaricu je bila cjeduljica i pisalo je:
“Hvala ti sto si me podsjetio ko sam.”
