Hitna pomoć pod radarom, a ne pod zaštitom
Dok se većina građana nada da će sirena hitne pomoći značiti spas za nekoga ko se bori za dah, vozač saniteta iz Doma zdravlja Sanski Most, Almedin Salešević, kaže da ga svaki izlazak na intervenciju sve češće košta – lične kazne, zabrane vožnje i osjećaj da je kažnjen jer radi svoj posao.
Prema njegovim riječima, protiv njega su podneseni prekršajni nalozi zbog navodnog prekoračenja brzine, i to u trenucima kada je vozio pacijente kojima je bila potrebna hitna medicinska pomoć. Kazne su zabilježene putem stacioniranog radara MUP-a, a svaka iznosi 500 KM i tri mjeseca zabrane upravljanja vozilom.
Za nekoga ko radi posao u kojem se minute mjere životima, ovakva situacija nije samo finansijski teret – nego i poruka da sistem ne razumije šta znači voziti hitnu pomoć.
„Da spasim nečiji život – moram rizikovati svoj posao“
Salešević kaže da je u kratkom periodu dobio dvije visoke kazne, obje dok je bio na terenu sa službenim vozilom hitne medicinske pomoći.
„Dobio sam dvije kazne od po 500 maraka i po tri mjeseca oduzimanja vozačke dozvole. Kome da se obratim? Koga to uopće zanima?“ prenosi on, ističući da ovo nije usamljen slučaj, već nešto s čime se vozači hitne suočavaju stalno.
Naglašava da vozači hitne pomoći nisu tu da jure iz zabave, nego da odvezu pacijenta na vrijeme:
„Malo dodaš gas da bi čovjek stigao u bolnicu i odmah – kazna. Da li je normalno da mi lično snosimo troškove za ono što radimo u sklopu posla?“
Ove riječi ne odražavaju samo njegovu frustraciju, nego i strah da će vozači, iz bojazni od kazni, početi voziti sporije i opreznije i onda kada svaki sekund znači razliku između života i smrti.
Zvanična žalba: „Bio sam na dužnosti i radio svoj posao“
Svjestan da se ne radi o običnim prekršajima, Salešević je poduzeo zvanične korake. Uputio je žalbe nadležnim institucijama – Policijskoj upravi i Opštinskom sudu u Jajcu, tražeći da se uvaže okolnosti u kojima su kazne nastale.
U žalbi je jasno naveo da je:
-
u oba slučaja bio na službenoj dužnosti,
-
upravljao službenim vozilom hitne medicinske pomoći,
-
prevozio pacijente kojima je bila potrebna hitna medicinska intervencija.
On podsjeća na suštinu posla hitne pomoći:
„Vozila hitne pomoći u takvim situacijama moraju reagovati u najkraćem mogućem roku – u pitanju su životi i zdravlje pacijenata.“
Salešević naglašava da nije imao namjeru da krši saobraćajne propise, niti da ugrozi druge učesnike u saobraćaju:
„Nije postojala namjera da prekršim pravila. Postupao sam u skladu sa profesionalnom obavezom i moralnom dužnošću da pružim pravovremenu pomoć onima kojima je prijetila opasnost.“
Molba nadležnima: ukidanje ili bar umanjenje kazni
S obzirom na prirodu posla, Salešević od institucija traži razumijevanje situacije i fleksibilniji pristup:
„Molim da se, imajući u vidu okolnosti i prirodu mog posla, razmotri mogućnost oslobađanja od odgovornosti ili barem umanjenja izrečene kazne.“
Njegova poruka nije samo lična – ona se tiče svih vozača saniteta koji se nalaze u istoj poziciji: između radara i pacijenta, između papira i pulsa, između zakonskih normi i moralne obaveze.
Pravo prvenstva prolaza – na papiru jedno, u realnosti drugo
Na papiru, situacija izgleda jasno: vozila hitne pomoći imaju pravo prvenstva prolaza kada su:
-
na hitnoj intervenciji,
-
uz uključene svjetlosne i zvučne signale,
-
i kada svojim kretanjem ne ugrožavaju druge.
Međutim, u stvarnosti, stvari su mnogo komplikovanije. Posebno:
-
noću,
-
u gustim naseljenim sredinama,
-
u blizini bolnica, stambenih zgrada, škola i vrtića.
U takvim situacijama vozači hitne pomoći često isključuju sirene da ne bi izazvali paniku, stres, buđenje djece ili dodatnu nervozu kod bolesnika, pogotovo onih u teškom stanju.
Ali kada sirena utihne, za radar to više nije vozilo pod hitnim režimom, već „obično vozilo“ koje, ako pređe ograničenje – dobija kaznu kao svako drugo.
Tu nastaje paradoks:
-
ako drži sirenu uključenu – ljudi se žale,
-
ako je ugasi da ne uznemirava okolinu – rizikuje kaznu,
-
ako vozi „po propisu“ – možda ne stigne na vrijeme.
Sistemski problem, a ne pojedinačni slučaj
Ono što Salešević proživljava, prema riječima vozača saniteta iz raznih dijelova BiH, nije izuzetak, već pravilo.
Vozači hitne pomoći već duže vremena ukazuju na slične probleme:
-
Spašavaju živote, a plaćaju kazne iz vlastitog džepa.
-
Kazne se tretiraju kao da su nastale iz lične nepažnje, a ne u sklopu hitne intervencije.
-
Sistem ne pravi jasnu razliku između „obične“ vožnje i vožnje pod pritiskom vremena i odgovornosti.
Mnogi od njih se pitaju:
„Kažnjava li ova država ljude koji spašavaju živote?“
Umjesto da imaju dodatnu pravnu i institucionalnu zaštitu, vozači hitne se osjećaju kao da stoje sami – između pacijenta koji se bori za život i službenog radara koji vidi samo broj na displeju, a ne priču iza njega.
„Neka jednu noć provedu s nama u smjeni“
Salešević ističe da bi mnoge odluke bile drugačije kada bi oni koji pišu propise i izdaju kazne bar jednu noć proveli s ekipom hitne pomoći.
„Neka samo jednu noć izađu s nama na teren. Neka vide kako izgleda kad nečiji život zavisi od toga hoćeš li stići za tri minute ili za sedam. Tad bi drugačije gledali na jednu prebrzu vožnju.“
Njegove riječi nose jasnu poruku:
broj na radaru ne pokazuje šta se dešava na zadnjem sjedištu saniteta, niti strah u očima porodice koja čeka ispred bolnice.
Ko će preuzeti odgovornost – sistem ili pojedinac?
Trenutno, teret odgovornosti je gotovo u potpunosti na:
-
vozaču hitne pomoći,
-
njegovoj ličnej vozačkoj dozvoli,
-
njegovom ličnom novčaniku.
S druge strane, odluke koje utiču na njegov rad donose:
-
institucije koje ne učestvuju u hitnim intervencijama,
-
propisi koji ne razlikuju dovoljno jasno specifične situacije na terenu,
-
radari koji ne vide razliku između hitnog transporta i neodgovorne vožnje.
Ovakva praksa stvara opasan prostor u kojem vozači mogu početi više brinuti o kazni nego o brzini reakcije, što direktno utiče na ishod za pacijente.
Apel za promjene: jasno pravilo za hitna vozila
Iz priče Almedina Saleševića jasno se vidi da nije riječ samo o jednoj kazni, jednom vozaču ili jednom gradu.
Radi se o pitanju sistema:
-
da li država zaista štiti one koji spašavaju živote,
-
da li se u zakonima pravi jasna razlika između vožnje u ličnim i službenim, hitnim situacijama,
-
da li postoji model u kojem kazne, ako već moraju biti izrečene, ne padaju na teret pojedinca koji radi svoj posao.
Dok se čeka odluka nadležnih o njegovim žalbama, jedna rečenica posebno odzvanja:
„Daj malo gas da spasiš nekom život – i odmah kazna.“
U toj rečenici se možda najbolje ogleda stanje u kojem se nalaze vozači hitne pomoći širom BiH:
između dužnosti da stignu na vrijeme i sistema koji ih poslije toga čeka sa računom.
