Tokom mracnih i tihih jutrnjih sati Emili je bila na nogama i vec oko 4:30 je ona poznata po svojim korasanama i pecivima sa cimetom. Ali medju kolegama Emilie nije bila zapamcena kao pekarka nego i zena sa velikom dobrotom i velikim srcem.

Kada bi zavrsila prvu turu peciva ona bi spakovala jedno sipala kafu i isla na azdnja vrata. Tamo na klupi uvijek pored autobuske stanice ostavila bi paketic sa porukom: “Zelim vam miran dan” I svaki dan stariji gospodin sijede kose je dobijao je taj obrok svjez i topao. Nikada nisu pricali nego su se razumjeli pogledom. Za Emilie je to bio trenutak samo ljudskosti a za druge divna gesta.

Dok su kolege pitali se  da li to ona rasipa hranu i menadzer joj je predlagao nesto drugo a ona je nastavila , dolazila bi ranije kada je niko ne bi vidio. Smtrala je da dobrota nema cijenu. Ali jednog dana novi zaposlenik je govorio da ona hrani jednu propalicu. Nju je najvise boljelo jer su je podsmjevale  vec sto nisu mogli da vide ono sto je ona vidjela a to je osoba a ne problem.

Njena priroda bila je previse blaga a govorila joj je majka a i vjerenik, MArco koji je bio vatrogasac i razumio je gestu. Kada je jednom decembarske kise Emilie ostavila sal pored obroka sutradan ju je docekala poruka ispisana na salaveti” hvala ti sto me vidis kao osobu.” Tu poruku je cuvala u novcaniku kao podsjednik.

Godinama poslije kada su Emilie i Marco planirali vjencanje na adresu je stiglo pismo: “Sutra cu doci, ne po tortu nego da vratim dug…” Tog dana medju zvanicama se pojavio i muskarac skromno obucen u staro odjelo. Gosti su saputali pitali se ko je to. Emilie ga je prepoznala “Sjecam se tvojih ociju” rekla je dok je grlila a on joj je rekao: “I ja se sjecam kako ste me gledali kao da vrijedim kao osoba…”