Davno, prije 26 godina sam izgubila sina u teskoj saobracajnoj nesreci. Njegova supruga je tada bila trudna u cetvrom mjesecu trudnoce ali ljubav je oko nas bila i uspomene koje se nisu ugasile.
Svaki vikend sam posjecivao unuka a barem jednom mjesecno smo provodili vrijeme skupa sa mojim starijim sinom i porodicom na rucku kod njih tada. Njena posvecenost unuku je bila zaista posebna i nevjerovatna a ona je bila ta koja mu je pruzila svu ljubav i paznju koju je mogla.
Nikada za sve te godine nije potrazila drugog iako smo joj svi govorili da je uredu da sada pronadje novu srecu. Uvijek je govorila da ne zeli nikoga osim sina a on je bio i ostao njena jedina istina. Cesto izgovara da ga jos uvijek ceka da se vrati sa tog strasnog puta.
Unuku nikada ta sve te godine nije nista nedostajalo. ona mu je osigurala sev sto mu je bilo potrebno. prije nekoliko mjeseci saznajem da je mali diplomirao a sada se sprema i za brak. Ja rijecima ne mogu da opisem koliko sam ponosan na nju jer je uspjela sve to da izdrzi i uspije sama. Dao bi sada sve da moj sin moze vidjeti koliko je uspjesno odgojila svoje dijete i kako uzivaju u svemu tome.
