Juče se udala moja najbolja prijateljica, djevojka koja je kao i ja odrasla u skromnim uslovima, bez luksuza i bez mnogo mogućnosti. Ipak, sudbina joj se osmijehnula – zahvaljujući svojoj ljepoti i vedrom karakteru privukla je pažnju izuzetno bogatog muškarca. Ona ima samo 19 godina, dok je on 36. Bio je već oženjen i iz prvog braka ima sina, a iskreno, da nije imućan, ona ga vjerovatno nikada ne bi ni primijetila. Ali, eto, život piše svoje priče.
Svadba je bila raskošna, bajkovita, puna svjetlucavih detalja i luksuza na koji ja nisam navikla. Sala je blistala, muzika je odjekivala, a ja sam, uprkos sreći zbog nje, osjećala malu nelagodu jer se naš svijet razlikuje kao dan i noć.
Ali pravi šok doživjela sam onog trenutka kada je došlo vrijeme da se mladoj daruje novac.
Red se polako pomjerao, a gosti su bez razmišljanja u korpu ubacivali po 100, 200, pa čak i više eura. A ja… ja sam u tašnici imala samo jednu novčanicu od 20 eura – novac koji mi je mama dala jer sam kuma, iako je i to za naše uslove mnogo. Noge su mi se odsjekle, grlo se stegnulo. Osjećala sam se tako malo, tako jadno u odnosu na sve oko sebe.
Kada je konačno došao red na mene, nisam ni uspjela posegnuti za tašnom. Moja najbolja prijateljica – mlada, prelijepa, nasmijana – naglo je ustala i prije nego što sam išta rekla, zagrlila me pred svima. Taj zagrljaj je izgledao kao čista emocija, ali u jednom trenutku osjetila sam nešto zgužvano u svojoj ruci. Diskretno mi je ugurala novčanicu.
Tek kasnije, kad sam “tražila” po tašnici, vidjela sam – 500 eura. Sva zgužvana, vjerovatno cijeli dan sakrivana samo za mene. Pokušala sam da je ispravim koliko sam mogla, a u tom trenutku publika je već počela da skandira kako sam najbolja kuma. Suze su mi navirale, ali sam se držala. Nisam htjela da zaplačem pred svima.
Kada sam krenula kući, prišla mi je ponovo. Rekla je samo: “Znam kako ti je. Znam sve. I hoću da znaš da si ti meni sestra.” I opet mi je vratila onih 500 eura, kao da želi da mi naglasi da je taj novac namijenjen meni, iz njenog srca i zahvalnosti.
A ja… ja jesam rođena sestru imala, ali ono što imam s njom – to je nešto drugo. To je prijateljstvo koje traje godinama, podrška koja ne blijedi, i ljubav koja se ne mjeri krvlju nego djelima. Teško je uopšte opisati naš odnos, jer malo ko bi razumio takvu vezu.
Kući sam se vratila u suzama, ali prvi put te suze nisu bile od tuge ili srama. Bile su od zahvalnosti. Od spoznaje da u životu nema većeg bogatstva od pravog prijatelja.
