Kako je jedna rečenica mladog vojnika postala simbol besmisla rata: Tragična životna priča Bahrudina Kaletovića
Početak sukoba i trenutak koji je zauvijek obilježio istoriju
U vrtlogu događaja koji su prethodili raspadu bivše Jugoslavije, dok su se vojske pomjerale, granice prekrajale, a narodi razdvajali, jedan mladi vojnik iz Tuzle, tada devetnaestogodišnji Bahrudin Kaletović, izgovorio je nešto što će ostati upamćeno mnogo duže od vojnih akcija i političkih pregovora. Njegove riječi, jednostavne ali duboko emotivne, izrečene su u trenutku potpune zbunjenosti i neshvatanja konflikta u kojem se našao.
„Ma, ne znam… Koliko ja to kontam, oni hoće da se odvoje, a mi, kao, ne damo.“
Tako je, pred kamerama tadašnjeg Yutela, izgovorio rečenicu koja će postati sinonim za nerazumijevanje, zbunjenost i tragediju jednog naraštaja – mladih ljudi koji su ni krivi ni dužni upali u rat.
Ko je bio Bahrudin Kaletović?
Rođen i odrastao u Tuzli, Bahrudin je bio običan momak sa velikim snovima, kao i većina mladića njegovih godina. Nije bio politički aktivista, nije imao pretenzije da postane heroj. Bio je samo jedan od hiljada regruta koji su po tadašnjoj obavezi otišli da služe vojni rok. Smješten je u Karlovac, gdje je bio desetar u artiljerijskom puku protivvazdušne odbrane JNA.
U junu 1991. godine, kada je počeo oružani sukob u Sloveniji, njegova jedinica je prešla granicu kod Metlike i ubrzo došla pod vatru. U toj pucnjavi poginula su tri vojnika pod njegovom komandom. Bahrudin je zarobljen, ali je nakon kratkog vremena pušten i vraćen kući.
Ponovni poziv i još jedno zarobljavanje
Iako je već prošao kroz strahote borbe, Bahrudin je ponovo pozvan u vojsku i ovog puta poslan u Đakovo, gdje je vrlo brzo ponovo pao u zarobljeništvo. Ratna zbrka i haos tadašnjeg vremena omogućili su mu još jednom da preživi i vrati se kući. Međutim, sudbina nije planirala da mu pruži miran život.
Rat u BiH i Bahrudinova nova borba
Kada je Bosna i Hercegovina zahvaćena ratom, Bahrudin nije mogao ostati po strani. Pridružio se rezervnom sastavu Ministarstva unutrašnjih poslova BiH kao vezista. Bio je poznat među saborcima kao odgovoran i tih momak, čovjek koji je postavljao pitanja na koja niko nije imao odgovore: “Ko nam je neprijatelj?” i “Zašto uopšte ratujemo?”
Uprkos tome, hrabro je učestvovao u odbrani svoje zemlje. U vrijeme kada su emocije bile na ivici pucanja, njegovo ponašanje bilo je oličenje zdravog razuma.
Porodica i muzička strast
Godine 1993. oženio se i uskoro dobio dvoje djece – kćerku Esmeraldu i sina Damira. Nakon rata, pokušao je da pronađe novi smisao, daleko od oružja i rovova. Vratio se svojoj prvoj ljubavi – muzici. Počeo je da svira gitaru, nastupao sa lokalnim bendom i svojim prijateljima prenosio emocije kroz stihove i akorde.
Za njega je to bio način da se nosi sa traumama i sjećanjima. Muzika mu je bila terapija, utočište i način da izrazi ono što riječima nije mogao.
Tragičan kraj
Nažalost, Bahrudinova želja za mirom nije bila dugotrajna. Godine 1998., samo nekoliko godina nakon rata, izgubio je život u saobraćajnoj nesreći nedaleko od Tuzle. Vraćao se kući sa posjete porodici i novorođenom sinu. Smrt ga je zatekla izvan ratišta, ali u vremenu kada je tek počeo graditi miran život koji je oduvijek želio.
Rečenica koja nadilazi vrijeme
Njegova rečenica ostala je kao neizbrisiv podsjetnik na konfuziju, besmisao i pogubnost rata. Ona se i danas koristi:
-
u dokumentarnim emisijama,
-
u analizama raspada Jugoslavije,
-
na društvenim mrežama kao poruka protiv rata,
-
u knjigama i esejima koji pokušavaju objasniti balkanske ratove.
To nije bila rečenica vojnog stratega, već mladog čovjeka bačenog u vihor politike koju nije razumio. Upravo zato ima toliku snagu.
Značenje koje se ne zaboravlja
Njegove riječi su postale:
-
Simbol apsurda oružanih sukoba – jer u njima često ginu oni koji ni ne znaju zašto su tu.
-
Glas razuma – koji je probio propagandni zid sa iskrenošću i zbunjenošću.
-
Sjećanje na generaciju izgubljenu u političkim igrama – koja je sanjala mir, a probudila se u rovovima.
Zašto pamtimo Bahrudina Kaletovića?
Ne zbog njegovih vojnih uspjeha, niti zbog činova i ordenja. Pamtimo ga zato što je bio simbol iskrenosti, obični momak koji je rekao ono što su mnogi mislili, ali se nisu usudili izgovoriti.
Njegova životna priča podsjeća nas da ratovi nisu samo borbe teritorija i ideologija. Oni su tragedije porodica, mladosti i ljudskih snova. Bahrudin je postao simbol izgubljenih prilika i tuge jednog vremena koje nikada ne smije biti zaboravljeno.
Glas protiv rata
Jednom je rekao:
„Ako me iko pamti po toj rečenici, neka zna da sam bio protiv svakog rata.“
Ove riječi vrijede danas jednako kao i tada. Bahrudin Kaletović nije tražio da bude poznat, niti je težio tome da njegova izjava postane kultna. Ali u vremenu mržnje i podjela, uspio je da glasom običnog čovjeka kaže više nego svi politički govori zajedno.
I upravo po tome – mi ćemo ga pamtiti.
