Moja supruga i ja nismo mogli nikako da prihvatimo izbor djevojke od naseg sina. Tada jako bijesan i izrevoltiran svime time odlucio je da se odseli od nas, a onda su oni tako skupa otisli za inostranstvo. 10 godina nas nije ni pozvao ni ti je pitao za nas a mi smo danima patili za njim i venuli.
Danas je situacija bila da smo ih sreli u gradu a ona, njegova sada vec supruga, vodi za ruku djevojcicu a u kolicima gura dvije bebe koje su ocigledno bliznaci. U tom trenutku mi svijet staje, nisam mogao da vjerujem da sam sve to propustio radi nekog glupog ponosa.
Samo su svi prosli pored nas kao pored nekog stranca, kao da nismo tu a ja sam tada bio toliko povrijedjen da nisam mogao da vjerujem da nisam dobio sansu da upoznam unucice da jednostavno nas zivot krene u nekom drugom pravcu.
BOZE GDJE SAM POGRIJESIO!
