“Težak je hljeb gastarbajterski, samo mi znamo kako se borimo…”

Odlucis da krenes iz Srbije da bi pronasao bolji zivot i desi se situacija da se skrasis negdje na zapadu. Nakon polaska svu ljutnju koju imas u sebi prebacis na Srbiji radi svog odlaska da bi ti bilo lakse jer ides. Tamo na Zapadu nadjes neki stan od 40 do 50 kvadrata posao 50 km dalje i ides u 5 ujutro a u dom se vracas oko 17 sati.

Plata je zaista fina ali se ne moze trositi puno jer si tu da zaradis i da ustedis. Nema kafana, drustva, pecenja i dolazaka kuci nakon 23 sati. u krevet se ide u 21 sat a ti to i ne primjetis jer ti stanje na bankovnom racunu govori da ste na pravom putu

Vidis kako druge grade u Srbiji na koju si bio ljut pa i ti krenes to. Na zapadu radis za Srbiju a kada gradis uvijek je para malo sa vremena na vrijeme mora se i vikend raditi. Plate su postene tu govora nema. jedva cekas da dobijes 25 dana godisnjeg odmora da odes do domovine da zavrsis nesto oko kuce i da se dogovoris sa majstorima oko posla. Godisnji prodje a ti moras najazd u svojih 50 kvadrata naviklo se sta ce se. Godine lete, kkuca u Srbiji je sve veca i veca a tebe sve manje i manje u istoj. Ove godine neces nigdje ici jer je trosak veliki a i konto se skorz potrosio.

Djeca ne idu vise u Srbiju jer tu sada slabo koga i poznaju a sta ce u Srbiji kada su djed i nena umrli. I ti vrijedno radis je ruskoro je penzija a ta penzija ide brze nego sto se misli. Eto to kao penzioner sada ponovo u svojoj Srbiji u svojoj vili i sada zivis svoj zivot bolje i ljepse ali te malo strah. Ostalo je nekoliko goina ispred tebe, a tebi je na teretu odrzavanje 400 m kvadratnih vile.