Ovo je ispovjest zene koja dolazi iz Bosne koja je ljubav svoju zamjenila za tisinu a svoj brak za slobodu koja joj je toliko trebala.

Nekada je ljubav dovoljna da bi se zapoceo brak ali to nije dovoljno da bi opstalo i da bi trajalo.

Ovo je prica o jednoj zeni koja je prvo mislila da gradi dom koji je pun postovanja paznje i ljubavi ali umjesto toga ona je bila nevidljiva u svemu tome, borila se sama bez podrske.

Ja sam se udala prije tri godine. Svi kazu da je prva godina braka najgora i najteza a za mene je bila najljepsa. Krenuli smo od nule opremili smo stan i pravili smo planove i sanjali svoje snove i mastali.

Ali ta bajka je krenula da se raspada onda kada je sve doslo na svoje mjesto i toliko je tesko bilo.

On je odlucio da se zatvori u svoj svijet igrica a ja sam postala samo dio u zivotu. Posao kuca i racuni sve je to bilo na meni. Godisnjice su bile bez poklona, Bajram bez cestitki i 8. mart kao i svaki obicni dan.

Pocela sam da dobijam napade panike a svekrva je bila ta koja me je uvijek ponizavala. Njegove rijeci su boljeli vise nego tisina. Spavala sam tri sedmice. Samo lijeva strana kreveta je bila moja.

U augustu sam odlucila da predam papire za razvod jer sam saznala da ima nekog. Nnaa rodjendan sam ih zatekla skupa. Bez drame i suza je bilo.

Izasla sam. On mi je govorio da mu je to drugarica ma plakao molio da mu se vratim. Ali to vise nije bilo. Prestala sam i ja da ga volim. Sve je to sigurno bilo jer tako ljubav umire ne uz vike nego samo uz tisinu.

Donio mi je poklone. Poslije dvije godine ja nisam osjetila nista. Samo je to bilo olaksanje. Sloboda a to je poklon koji sam ja dala sama sebi.

Iako me je molio da se razvod ponisti ja sam ostala pri tome. Kako da ja odem u krevet u kojem je druga zena ostavila svoje tragove.