U bolnici je lezao jedan nepokretan covjek. Svaki dan bi tog covjeka posjecivao jedan mladic, bio je tu sjedio sa njim i pomogao mu da jede, a nakon toga bi ga oprao, izvodio u setnju u bolnicku bastu a onda bi mu ponovo pomogao da legne i odlazio bi tek kada mu vise nista za taj dan ne bi bilo potrebno.
Jednog dana dok mu je davala lijek, medicinska sestra odlucio da upita starca: “Masallah da li vam je to sin?”
On je pogleda tada i pomisli u sebi:
Eh kamo srece da je to jedan od mojih sinova, gdje bi mi kraj bio a onda rece:
“Ne to mi nije sin. To je jedno siroce iz kvarta gdje smo mi nekada stanovali. Jednog sam ga vidio pored dzamijskih vrata da place kada mu je umro otac, ja sam ga utjesio i tada kupio slatkis…”
Od tada se on nije odvajao od mene. Nije prosao ni ti jedan dan da ne bi on obisao mene i moju suprugu da bi vidjeli kako smo, a onda kada sam se razbolio odveo je moju suprugu sebi a mene je doveo ovdje u bolnicu na lijecenje.
Kada sam ga pitao:
“Zasto sine ti moras da nosis sa nama sav ovaj teret?” on se nasmijao pa mi rekao: “Jos uvijek mi je ustima okus onog slatkisa, amidza…”
