Ja zivim u malenom gradu gdje se se price ponavljaju iz dana u dan. Nedavno sam imala tesku odluku ispred sebe. Moja situaicja na poslu je bila takva da je postala skoro pa nepodnosljiva. Sef mi je stalno prijetio otkazom iako sam ja davala sve od sebe. Na kraju sam morala s njim u krevet nadajuci se da sam se tako zastitila. Moguce je da je to bio moj jedini nacin da se izborim sa svim tim ali ne mogu da u svemu tome ne pomislim na svog supruga.
Suprug mi je nezaposlen a aj sam ta koja svo ovo vrijeme izdrzavam nase domacinstvo. Svaki mjesec radim vise nego ikada dugo ostajem na poslu pa i onda kada nije potrebno da bi bile pokrivene sve obaveze i svi troskovi. Osjecam se sama na ovom teskom putu. Dok ja radim on je sa drustvom po kafanama.. Svaki put kada se vratim kuci budzet je sve manji. Mi se nekako snalazimo ali svaki mjesec je sve gore i teze.
Jako cesto se sjetim i svog djetinstva kada smo se skupljali u dvoristu pa smo tada i mijenjali slicice iz Pokemon albuma. TADA JE TO bio trend koji je sve nas povezivao. U nasoj malenoj prodavnici tada je radio decko koji je bio stariji d nas koji je govorio kako zna da nam moze pomoci popuniti albume. Otvorio bi kesice kao da je imao neku magiju a nismo shvatali da nam je prodavao duplikate tako nas varao dok smo se mi njemu smijali i razgovarali sa njim.
Proslo je mnogo godina od tada i on je i dalje tu u nasem gradu. Sada je u 40 tim ali nije srecu pronasao. Gledam ga sada sa dozom zaljenja kao da je karma uradila sve. Njegova popularnost je nestala. Bog mu je oprostio ali ja ne mogu.
