Ja sam se udala prosle godine sa 18 godina samo i juer sam shvatila da sam pogrijesila sto se toga tice. Ali situacija je takva da sam ja sada trudna sedmi mjesec i stomak mi je veliki jer mozda nosim i blizance. JUCER sam isla kod ginekologa i to gradskim prevozom a muz radi nije mogao da vozi a svekar i sverkva ne, imali su precih stvari.
Tako ja stojim guzva je velika tesko mi je stojati noge mi pucaju, i ja se jako plasim da padnem. Niko ne ustaje da mi da mjesto.
Kada bas vise nisam mogla da izdrzim, zamilila sam jednu djevojku koja je bila mojih godina da mi da mjesto. ona je krenula da ustane a u trenutku je zena koja je sjedila pored nje je snazno povukla za ruku i rekla na sav glas.
“Sjedi tu sada, KADA JE OVA MALOLJETNICA mogla da siri noge i ne razmislja , sada neka ispasta, sta nas briga.” Mislila je naravno na mene!
Ja sam tada krenula da se objasnjavam ali sam shvatila da su sve rijeci suvisn i da ljudi ce imati svoje misljenje i da se to ne moze koliko god htjeli da se promijeni. Samo sam od tuge suze pustila.
Sada mogu da kazem gospodja je u pravu i nemam podrsku ni od koga, suprug nikada nije kuce radi, a kada ne radi provodi se, svekar i svekrva pca za sebe nikada me nisu prihvatili a vjerovatno i nikada nece. Kako prolaze dane shvatam da je to greska.
