Posljednji pozdrav mladom životu: Oproštaj od Vukašina Crnčevića
Tragedije nas ponekad podsjete koliko je život krhak i koliko su naši snovi ranjivi. Vukašin Crnčević, maturant iz Novog Sada, izgubio je životnu bitku nakon više od četiri mjeseca teške borbe. Njegovo ime sada se pridružuje tužnoj listi mladih života koji su prerano ugašeni zbog nesreće koja je zauvijek obilježila srpsku javnost.
Četiri mjeseca nade i borbe
Vukašin je zadobio teške povrede u kobnom događaju koji se odigrao na Željezničkoj stanici u Novom Sadu. Od trenutka kada se tragedija dogodila, bio je u životnoj opasnosti. Najprije je primljen u Klinički centar Vojvodine, da bi kasnije bio prebačen u Beograd, na Vojnomedicinsku akademiju, gdje su ljekari danonoćno pokušavali da mu spasu život.
Nažalost, uprkos svim naporima medicinskog tima i primijenjenim terapijama, njegov mladi organizam nije izdržao. Vijest o njegovoj smrti duboko je potresla porodicu, prijatelje, školu, ali i cijeli region.
Grad koji je zašutio
U znak žalosti i poštovanja prema Vukašinu, građani Novog Sada održali su 16 minuta tišine, simbolično – po jedna minuta za svaku žrtvu nesreće koja je promijenila lice grada. Njegova škola, Ekonomska škola “Svetozar Miletić”, bila je zavijena u crno. Učenici i nastavnici okupili su se pred školskom zgradom, palili svijeće i ostavljali cvijeće u njegovu čast.
Ovaj tihi čin sjećanja bio je više od formalnog izraza žaljenja – bio je to vapaj zajednice da se ovakva tragedija nikada više ne ponovi.
Neostvareni planovi
Vukašin je tek zakoračio u svijet odraslih. Nedavno je proslavio punoljetstvo, položio testove u autoškoli i nestrpljivo iščekivao vozački ispit. Kupovina prvog automobila bila mu je velika želja. Tog dana kada se dogodila nesreća, vraćao se upravo s časova vožnje.
U njegovom rodnom Zmajevu, vijest o smrti mladog Vukašina pogodila je svakog stanovnika. Bio je poznat kao nasmijan, vrijedan i drag mladić. Uz školu je učio za kuhara i rado pomagao roditeljima. Posebno je bio vezan za svoje mlađe sestre i braću, s kojima je često provodio vrijeme.
“Uvijek smo ga viđali sa djecom, držao ih je za ruke, šetao i brinuo o njima kao stariji brat. Sada ga pitaju, traže ga, ali su premali da razumiju da ga više nema,” rekla je jedna od komšinica porodice.
Bol koja traži pravdu
Odlazak Vukašina Crnčevića samo je dodatno produbio bol onih koji mjesecima traže odgovornost za nesreću koja je odnijela 16 života. Ova tragedija nije samo ljudska, već i sistemska. Građani i dalje traže istinu, pravdu i garanciju da se nešto slično neće ponoviti.
Roditelji, prijatelji i sugrađani poručuju da neće dopustiti da sjećanje na Vukašina izblijedi. Njegov život, kao i životi ostalih stradalih, ne smiju postati samo statistika – oni su podsjetnik da svaka nepravda i nemar mogu imati najtragičnije posljedice.
Zajednica ujedinjena tugom
Na društvenim mrežama i u javnom prostoru, građani iskazuju svoje saučešće i tugu. Mnogi dijele fotografije, poruke i uspomene, ističući da su izgubili ne samo mladića, već i nadu u bezbrižnu mladost koja bi trebala biti zaštićena.
