Moj zivot nikada nije bio tako ljubazan prema meni kako sam mislila da ce biri. Kada sam imala samo 10 godina majka me napustila. Otisla je radi moje dijagnoze tada i ljekari su joj rekli da cu vjerovatno ja cijeli svoj zivot da provedem u invaldiskim kolicima a ona je odlucila da sve ostavi i da pobjegne od svih odgovornosti.
Jednog dana koji je bio sasvim normalan ona je nestala. Probudila sam se ujutro a mame i njenih stvari nema, nestala je.
Jedina stvar koja je ostala od nje je jedna kratka poruka u kojoj je pisalo:
“Ja vise ne mogu da podnesem ovo, ti si teret koji mi je oduzelo najbolje godine…”
Plakala sam mjesecima i nisam mogla da se smirim.
Ali bila je jedna osoba koja me je spasila a to je moj otac. Pomogao mi je da nadjem smisao svog zivota i svoju borbu. Bio je za mene svaki minut mog zivota nakon sto je majka otisla i napustila me.
Vidjela sam i na njemu da mu je jako tesko bilo da se nosi sa tim ali nikada mi nije htio pokazati svoju slabost, bio je snazan i jako pozitivan i u najmracnijim vremenima kroz koje smo morali da prodjemo sami.
Mnogo je pricao samnom i objasnjavao mi neke stvari i uvijek sam se osjecala kao princeza prava…
