Saznavši da se moj drugi sin namjerava oženiti Hrvaticom, odmah sam prekinuo sve veze s njim i jasno dao do znanja da on više nije dio moje obitelji, zabranivši mu bilo kakvu buduću komunikaciju.
Od tada je prošlo 16 godina, a unatoč njegovim pokušajima da dođe do pojedinih članova obitelji, nitko s njim nije stupio u kontakt. Naš ugled je već narušen njegovim odlaskom, a sada je formirao svoju “obitelj”, jer ga više ne priznajemo kao dio svoje.
Tijekom našeg nedavnog posjeta dućanu dogodio se neočekivani susret kada smo se ukrstili s njegovom suprugom i djecom. Kao da je pred našim očima sišla s nebesa, ostavljajući neizbrisiv dojam na svom licu. Istodobno je izgovorio primjedbu isprike, a oni su prošli pokraj nas s izrazom nepoznatosti.
Bez ikakvog pokušaja da uspostavi komunikaciju, jednostavno je uhvatila djevojku za ruku i žurno krenula prema blagajni! Djevojka posjeduje izuzetnu ljepotu i odiše izuzetnom ljupkošću i ljupkošću.
Nakratko sam osjetio ubod žaljenja što je nisam imao prilike upoznati, pogotovo s obzirom na to da je ona naša vlastita unuka.
Obavijestio sam i supruga, koji je pokazao mudrost šutnjom. Iako sam sumnjao u njezinu stvarnu komunikaciju s njima, zauvijek ću joj zbog toga biti kivan. Po mom mišljenju, ispravno sam postupio u situaciji. Kakvo je vaše stajalište o ovom pitanju?
