Marko Dujmović, porijeklom iz Hrvatske, već 15 godina neumorno traži identitet osobe otkrivene na groblju njegovog oca.
On uporno odbija da potpiše DNK test koji potvrđuje identitet njegovog pokojnog oca na mestu porodične grobnice.
Iskopano tijelo pripada značajno teškoj individui teškoj otprilike 120 do 130 kilograma. Pronađen je umotan u improvizovani pokrivač od šatorske suknje, dok su mu stopala bila ukrašena gustim vunenim čarapama. Nasuprot tome, njegov otac, vitak muškarac težak oko pedeset kilograma, položen je u tradicionalni kovčeg u kožnim cipelama. Naime, postoje fotografski dokazi koji bilježe trenutke pogrebne ceremonije.
Više od decenije Marko marljivo pokušava da razotkrije misteriju oko neidentifikovane osobe otkrivene na groblju. On nepokolebljivo tvrdi da njegov otac nije nestao bez traga, već je namjerno prevezen na groblje i sahranjen.
– U meni je potpuno odsustvo emocija. Ne želim ovu sudbinu nikome drugom. Međutim, moj jedini cilj je postići pravdu. Bila je okrutna obmana biti nesvjestan pravih lokacija grobnica mog oca i majke, jer su one namjerno zamijenjene. Marku Dujmoviću ova prevara ne pristaje. Vidite, moj otac nije nestao bez traga. Preminuo je u rezidenciji Jove Zastavnikovića, gde sam se ja zatekao. Nakon toga, njegovo tijelo je prevezeno na groblje i položeno – priča pobješnjeli Marko Dujmović.
Goran Dujmović, Markov nećak, dijeli gnjev svog strica i izražava svoje čuđenje zbog nedostatka svijesti o događajima koji su se desili.
Goran postavlja pitanje hrvatskoj javnosti i institucijama, raspitujući se o vlasništvu nad nekim tijelom. Stric i otac se nisu tražili, a sam Goran nije tražio svog djeda. Čiji ostaci, teški 120 kila, pripadaju ovom ustavu, ako smem da pitam?
Iako nisu sigurni u identitet osobe otkrivene na sahrani njihove majke, čvrsto vjeruju da im on nije otac i djed, što dovodi u sumnju njegovu pravu vezu s njima.
Unuk Goran pojašnjava da djeda nije legao u šatorsko krilo; on tačno zna gde je njegov deda sahranjen.
Upuštajući se u potjeru za rakovima, napori kopanja su ih ostavili na rubu iscrpljenosti.
Godine 1997. Marko se preselio u Dvor na Uni, a nažalost, sljedeće godine mu je preminuo otac. Ovaj događaj označio je početak onoga što njegov nećak naziva tragikomedijom. Fotografije Gorana Dujmovića otkrivaju da je Markov pokojni djed bio prosječnog rasta i da je zbog bolesti oslabio. Položen je na obližnjem groblju, u početku bez odgovarajuće grobnice, već obične humke. Porodica je 2001. godine donijela odluku o uljepšavanju porodične grobnice, što je dovelo do izgradnje spomenika.
Marko je 2008. godine odlučio da svoju majku položi uz oca na istom groblju. Kako se porodica okupljala, u toku su pripreme za početak dženaze.
Goran se prisjeća incidenta kada je njegov ujak dobio telefonski poziv da ga obavijesti o kopanju groba. Bez oklijevanja, žurno su krenuli na lokaciju. Po dolasku su obaviješteni da je nastao problem.
Tačnije, naišli su na sanduk.
Marko Dujmović navodi da je sanduk otkriven na dubini od 90 centimetara, a potrebno je još iskopati do najmanje 140 centimetara.
Zbunjenost je zadesila radnike groblja kada su naišli na sanduk u nečemu što se činilo pustom području. Ispunjeni radoznalošću, Goran i Marko su odlučili da otkriju misteriju podižući poklopac škrinje.
U vojnom krilu šatora otkriven je sanduk koji je izgledao pretjerano natečen. Bilo je evidentno da je nešto unutra znatno napuhano, što je dovelo do sumnje u prisustvo dva tijela. Goran je izrazio čuđenje veličinom situacije. Marko je pokušao da udari lopatom po šatorskom krilu, da bi se ono snažno odbilo. Odlučni da otkriju istinu, na kraju su uspjeli da probiju krilo, iako je vrijeme teklo do sahrane.
Goran tvrdi da smo mi dali instrukcije tim osobama da nanesu tanak sloj zemlje, nastave sa sahranom, a zatim neka se ujak javi nadležnima i zatraži ekshumaciju.
Nakon pokopavanja njegove majke u kovčeg, vlasti su obaviještene o situaciji. Godinu dana kasnije, na pravoslavnom groblju u Dvoru počinje proces ekshumacije, koji se poklapa sa istraživanjem grobne parcele Markovih roditelja. Tokom ovog procesa, tijelo, pažljivo umotano, otkriveno je ispod majčinih ostataka.
Nakon otkrivanja sadržaja, njegov usklik je bio jedan od čistog zaprepaštenja: “Oh, ova jedinka je bila apsolutno ogromna! Stajao je na visokoj visini od 190 do 200 centimetara i težak od nevjerovatnih 120 do 130 kilograma. Bože milostiv, veličine njegove glave i kosti su lako nadmašivale očeve. Nosio je bijelu košulju ukrašenu obiljem dugmadi, od kojih su neka ličila na one na donjem dijelu trenerke, dok su druge imale sivkastu nijansu. Što se tiče njegovih donjih ekstremiteta, bili su ukrašeni živopisnim kopčama , koje smo mi ovdje u Bosni nazivali priglavcima. Moj otac je, s druge strane, nosio cipele koje su blijedile u poređenju sa tim.” Markov današnji šok odražava intenzitet njegove reakcije od tog trenutka.
Postoji nedostatak povjerenja kada je u pitanju DNK analiza.
Marko je, nakon što je vidio rezultate DNK analize, odlučno odbio da stavi svoj potpis. Osporavajući identitet otkrivenog tijela, koje nije ličilo na njegovog oca, on oštro negira da pripada njemu.
Kako procedura napreduje, brat se podvrgava vađenju krvi i naknadnoj analizi kako bi se uporedio njegov DNK sa DNK ostataka. Prilikom prvog pojavljivanja pred komisijom, obavještavaju ga da je DNK analizom potvrđen identitet njegovog oca.
Markovo odbijanje da potpiše bilo kakve dokumente proizilazilo je iz njegovog nepokolebljivog uvjerenja da nikoga nije zakopao u šatorskom krilu. Uprava za zarobljene i nestale, nadležna za ekshumaciju, odlučila je da ostane podalje od očiju javnosti i na taj način dala detaljan odgovor u kojem je prikazan redoslijed događaja. Međutim, nisu izrazili skepticizam u pogledu tačnosti DNK analize, koja je nedvosmisleno identifikovala ostatke kao Markov otac. S druge strane, Ministarstvo boračko-invalidskih poslova saopštilo je da porodica nije prihvatila rezultate procesa identifikacije.
Iz Ministarstva su naveli da će, budući da je ovaj slučaj izvan nadležnosti Uprave za zarobljene i nestale, predložiti Komisiji da se ekshumirani posmrtni ostaci izuzmu iz evidencije, a o tome će obavijestiti i nadležni Županijski sud u Sisku.
Marko osporava tvrdnju institucija da posmrtni ostaci pripadaju njegovom ocu. Ovaj zaključak mu je teško prihvatiti na osnovu faktora kao što su izgled posmrtnih ostataka, pronađena odjeća i način sahrane. Kako bi otklonile ovu nesklad, institucije su predložile ekshumaciju lijeve strane grobnice, gdje je Marko smatra da je položen njegov otac. Marko je pristao na ovaj prijedlog, nadajući se da će pronaći istinu.
Radoznalost se javlja dok razmišljaju o identitetu misterioznog pojedinca.
Lokacija njegovih cipela trenutno nije poznata.
U drugom stepenu, Marko je odlučno odbio da prizna da posmrtni ostaci pripadaju njegovom ocu. Prema njegovim riječima, nastavili su da mu predaju dodatne posmrtne ostatke, ali im je nedostajala prepoznatljiva odjeća i obuća u kojoj je položen njegov otac.
Marko je odlučnim tonom tražio da zna gdje se nalaze očeve cipele. Izazivao je bilo koga da locira lopova odgovornog za nestanak, nudeći svoj potpis kao dokaz o vlasništvu njegovog oca.
Kako prenosi Blic, on sugeriše da je korišćenje crnog humora najefikasniji pristup da se izbori sa ovom konkretnom okolnošću, jer nije doživeo gubitak oca. Vjerovatno bi da incident nije prijavljen nadležnima, otkriće tijela ostalo bi nepoznato javnosti.
– Dakle, locirajte te pojedince u potrazi za svojima. Naišao sam na nekoga. Bilo je prilično jednostavno. Imao sam istinsku želju da nekom pomognem, da ga obavijestim gdje su roditelji njihovog sina, da zatvorim i zapalim svijeću. Međutim, otkrili su da je to moj otac, i ja sam zadovoljan što sam otkrio ovu informaciju. Marko elaborira svoje iskustvo.
