U fascinantnoj transformaciji, Amir Rešić je prihvatio novi vjerski identitet kao Nikola i nastavio svoju karijeru pod imenom Nino, da bi se 2004. godine vratio svom izvornom imenu Amir. Neki kritičari su ovu promjenu označili kao puku razmjenu uvjerenja za lične dobitak.
Ninov bi danas bio 60. rođendan da je još živ, međutim, sudbina je imala druge planove za njega, prekinuvši mu život u 43. godini, kako su se njegovi posljednji dani odvijali na ovaj način.
Malo je poznato da je Nino Rešić doživio vjersku transformaciju, prisvajajući ime Nikola umjesto Amir. Neki spekulišu da je Dajin prelazak sa islama na pravoslavlje motivisan njegovom karijerom i tržištem. Godine 2004. ponovo je promijenio ime u Amir. Ova odluka naišla je na kritike, uz optužbe da kompromituje svoju vjeru radi lične koristi. Uprkos reakciji, odlučio je da šuti o tome.
Nino je odrastao i školovao se u Kozarskoj Dubici, u Bosni, prije nego što se preselio u Kruševac, Srbija. Uz njega je bio i njegov mlađi brat Dejan, koji je odigrao značajnu ulogu u Ninovom radosnom detinjstvu, ispunjenom ljubavlju i brigom. Nino je bio selektivan u odabiru prijatelja tokom svojih ranih godina, dajući prednost kvalitetu nad kvantitetom. Njegova duboka vezanost za majku činila je svako razdvajanje izazovom, posebno nakon dolaska njegovog brata kada je Nino imao devet godina. Veza između Nina i njegove majke bila je toliko jaka da ga je ona pratila na časove prvog razreda, jer se on opirao da bude odvojen od nje, navodi Biografija.
Ninova prva kćerka, Amela, rođena je prije nego što je stupio u brak. Nakon toga, Nino je sklopio dva braka i dobio još dvije kćerke, Sandru i Tamaru. Precizni motivi Ninove odluke da pređe iz islama u pravoslavlje i promijeni ime iz Amir u Nikola ostaju pomalo dvosmisleni. Međutim, rasprostranjeno je vjerovanje da je njegova ljubav prema prvoj ženi, koja je praktikovala pravoslavnu vjeru, odigrala značajnu ulogu u ovoj transformaciji.
Nesporno je da su na njegovu karijeru uveliko uticali ljubavni život i porodica. Uspjeh njegovih albuma često je odražavao izazove s kojima se suočavao u svojim romantičnim vezama.
Na tragu svog oca, Sandra Rešić je krenula na sopstveni pevački put. U renomiranoj muzičkoj emisiji “Zvezde Granda” ostvarila je tri nezaboravna nastupa i doživjela značajan trijumf.
Sandra Rešić je u intervjuu za Premiere Weekend Special otkrila da je na pitanje da li ga voli, iskreno odgovorila negativno. Kako je uopće mogla voljeti nekoga koga nije ni poznavala? Sandra je izrazila i frustraciju njime, ne samo zbog njegove nevjere i navika u piće, već i zbog toga što je nju i Cicu ostavio u sobi bez grijanja. Zatim je napomenula da ima pitanja koja nije imala priliku da mu postavi.
“Zašto ste čekali da imate deset godina da se javite? Postoji nešto što nikada ranije nisam spomenuo, nešto što sam otkrio kasnije. Čuo sam ovu priču bezbroj puta – dok je bio poznata slavna ličnost, njegovi menadžeri su mu savjetovali da negira da ima porodice i da svoje dvoje djece drži u tajnosti.Ove detalje su sa mnom podijelili pojedinci koji su u tom periodu bili u njegovom društvu.
Sandra je dala opasku o decenijskom periodu njihovog poznanstva.
U teškim vremenima, trudio se da nam se obrati. Međutim, kako mu se finansijska situacija pogoršavala, dao je prednost potrošnji na sve osim na naše potrebe. Nažalost, borio se sa ovisnošću o alkoholu i uprkos tome što se više puta liječio, pokazalo se nedjelotvornim. Uzimajući dvije litre votke dnevno, ostao je pokoren i pribran. Iako ga ne bih označio kao užasnog oca, njegove borbe su ga spriječile da efikasno ispuni svoju ulogu.
Osim toga, otkrila je detalje njegovog posljednjeg dana.
Dok je muzika Vide Pavlović ispunjavala vazduh, ja sam se bavio zadatkom da pržim šnicle, da ulje pucketa i puca. Sjećanje na taj trenutak ostaje mi živo u mislima, kao da se to dogodilo baš juče. Više od četiri sata prepustili smo se kako ukusnom obroku, tako i melodičnim melodijama Vide Pavlović i Verice Šerifović. Dok sam pijuckao vodu, moj saputnik se odlučio za votku. U jednom trenutku je ljubazno pitao da li mi nešto treba, na šta sam odgovorio negativno. Međutim, dva dana kasnije, od njegovog menadžera sam dobio poražavajuću vijest o njegovoj smrti. Moj otac možda nije bio najbolji prema mojoj majci i meni, ali razumijem da je učinio najbolje što je mogao. Na svoj način, bio je dobar čovjek. Što se mene tiče, mogu sa sigurnošću reći da mi ništa ne nedostaje. Ipak, on je uvek pružao sve što je imao oko sebe. U stvari, on je posedovao prostran petosoban stan na Banovom brdu, u kome šest osoba ima ključeve. Nažalost, moja majka i ja nismo bili među njima.
2. marta 1996. godine sklopio je drugi brak. Uključio se u brak sa svojom djevojkom Sarom, za koju je vjerovao da će donijeti značajna poboljšanja u njegovom životu u svakom pogledu. Sara se pokazala kao neprocjenjiv izvor podrške, kako lično tako i profesionalno. Zajedno su u svoje živote dočekali ćerku Tamaru.
Od pankreatitisa uzrokovanog alkoholizmom preminuo je 18. oktobra 2007. godine na liječenju u bolnici u Bijeljini, koja se nalazi u Republici Srpskoj. Posljednje počivalište mu je u rodnoj Kozarskoj Dubici. U čast njegovog sećanja, Ninin ujak je podigao spomenik na mjesnom groblju na kojem je postavljen mikrofon koji simbolizira njegovu slavnu karijeru. Osim toga, vjerni fanovi su na njegovoj grobnici ostavili mramornu zvijezdu s njegovim imenom i staklenu knjigu sa iskrenom porukom na koricama. Nino je posljednjih dana svog života sarađivao sa svojim menadžerom i bliskim prijateljem Nerminom Ademovićem na novom albumu u Bijeljini.
Ninov prerano preminuo u 43. godini sve je iznenadio. Njegovi prijatelji su u početku njegovu nelagodu pripisivali običnoj prehladi, ali je ubrzo postalo očigledno da je njegovo stanje ozbiljnije. Uprkos njihovom insistiranju, Nino je odbio da zatraži medicinsku pomoć. Na kraju se njegova bolest pogoršala, što je navelo njegove prijatelje da ga hitno prevezu u bolnicu. Na žalost, Nino je preminuo samo nekoliko sati kasnije. Vijest o njegovoj smrti prenijela je njegovim najmilijima i poznanicima, što je navelo Ninovog strica iz Zagreba da, držeći se običaja svoje vjere, donese odluku o islamskoj dženazi u Kozarskoj Dubici.
