Priča o ljubavi, patnji i konačnom oproštaju
U trenutku kada je život najteži, a proljeće donosi obećanje novog života, ne može se pobjeći od sjećanja na prošlost i želje za ponovnim povratkom u dom. Ovo je priča o Petru, starom čovjeku koji je patio od tuberkuloze, o njegovoj čežnji za domom i blagdanskom povratku u rodnu kuću, te o njegovom sinu Vasiliju koji je pokušao pronaći način da ispuni očevu želju, unatoč svim okolnostima.
Petrov poziv za povratak kući
“Vasja, odvedi me kući za Uskrs, molim te”, stari Petro je molio svog sina, gotovo poput djeteta, a njegova želja za povratkom kući postajala je neizdrživa. Iako je znao da je njegovo zdravlje krhko, Petrina duša nije mogla podnijeti tišinu bolnice. Htio je provesti blagdane u svom rodnom domu, gdje su svi zidovi, iako stari i istrošeni, nosili utjehu. “Smjestit ću se negdje u kutu, staviti maramicu na usta, i izdržati nekoliko dana”, govorio je sinovoj ljubavi, nadajući se da će bar na kratko osjetiti mir doma.
Iako je Vasilij pokušao uvjeriti oca da je u bolnici siguran, Petro je uporno želio otići. “Doći ću po vas, tata. Samo četiri dana još, izdržat ćete”, odgovorio je sin, iako je u njegovom srcu tinjala dilema: hoće li povratak za nekoliko dana biti ono što otac zaista treba, ili će pogoršati stanje?
Između nade i straha
Tijekom dana, Petro je razmišljao o svom životu. Njegova tuga zbog gubitka voljene žene Marije bila je neizdrživa. Prolazili su dani i godine, ali srce je bilo ispunjeno boli, sjećanjima na prošlu ljubav koja je bila oduzeta. Prolazilo je proljeće, a u bolnici je sve bilo isto: bijele plahtove, miris lijekova i smiraj dana. “Bože, vrati me kući, vratite mi bor kraj kapije i Marijinu humku”, molio je Petro u sebi, dok je gubio nadu u to da će ikada osjetiti mir.
Njegove misli bile su ispunjene željom da bude u svom dvorištu, gdje je proljeće obnavljalo svijet. Tijelo mu je bilo iscrpljeno, ali um je bio zaokupljen domom koji je bio daleko, unatoč tome što su ga liječnici uvjeravali da se njegovo zdravlje pogoršalo. Iskreno, Petro se nije bojao bolesti, nego samote i gubitka svega što je volio.
Dilema Vasilija i Vjere
Vasilij je bio ljubazan prema svom ocu, želeći mu pomoći, no njegova supruga Vjera nije dijelila isto mišljenje. “Zar ćeš ga odvesti kući? On je bolestan i mogao bi zaraziti nas sve”, rekla je Vjera, sumnjajući u odluku svog muža. Nije im bilo lako. Strah od bolesti bio je pravi, ali Vasilij je bio uvjeren da njegov otac više nije zarazan. Liječnici su ga smirivali, ali Vjera nije mogla vjerovati njihovim riječima, jer je svaki liječnik, prema njezinom mišljenju, samo želio više novca za tretman.
Iako je sve što je Vasilij mogao učiniti bilo da obeća da će njegov otac biti siguran, ljubav prema ocu bila je jača od bilo kakvih strahova. On je osjećao da nije u pravu držati ga u bolnici kad je očev najveći san bio povratak kući.
Oproštaj na Uskrs
Dan Uskrsa donio je Vasiliju mnogo više tuge nego što je mogao podnijeti. Poslije mise, dok je slavio u obiteljskom okruženju, prisjećao se svog oca, koji je uvijek bio uz njega, čak i u trenucima kada je Vasilij bio bolestan. Prolazile su godine, ali uspomene na taj nesebični očinski odnos nikada nisu nestale.
Uskrs je za Vasilija imao poseban značaj. Ispunjen tugom, vratio se iz crkve na poziv svojih rođaka, a osjećao je duboku dušu bol. “Tata je bio tu, uvijek uz mene, ali sada je došlo vrijeme da ja budem uz njega”, mislio je Vasilij, s tugom na srcu.
Iako su svi drugi uživali u blagdanskoj trpezi, Vasilij nije mogao ostati u tom veselju. Osećao je da nešto nedostaje, kao da je djelić njegove duše ostao negdje drugdje, daleko od stola, u tišini bolnice. “Tata, ja te ne mogu zaboraviti”, šapnuo je sebi.
Posljednji trenuci i oproštaj
Vasilij je napustio obiteljsku večeru i otišao u bolnicu, ali bilo je prekasno. Kad je stigao, njegova je postelja bila prazna, a jedina osoba koja mu je mogla reći istinu bila je žena koja je čistila hodnik. “Pokušajte u mrtvačnici, umro je prije nego što je svanulo”, rekla je tužno.
Vasilij nije mogao vjerovati. Umjesto toga, samo je sjeo na klupu ispod plačuće vrbe u bolničkom dvorištu, gledajući u oblak koji je nestajao u plavetnilu. Sjećanja na oca bila su jasna, ali bolan osjećaj gubitka bio je nepodnošljiv. Počeo je plakati, a vjetar mu je donio miris proljeća.
Vasilij je ostao na klupi, razmišljajući o svom ocu, o ljubavi koju je osjećao prema njemu, i o svim onim trenucima koje je prokockao. Ali to nije bilo najvažnije; najvažnije je bilo što je on mogao učiniti za svog oca dok je još bio tu. Gledajući prema nebu, Vasilij je znao da će njegovo srce zauvijek biti ispunjeno ljubavlju prema starom Petrovu, koji je sada bio na miru.
