Život piše prave drame nekome su sretne a nekome tužnog kraja.
Tamara iz Nju Džersija kojoj je dvadeset pet godina doživjela je sretan kraj.
Završila je fakultet ekonomije i počela je pisati CV-ije na mnogobrojne adrese kako
bi se već zaposlila.
U prvih nekoliko mjeseci nije bilo nikakvih vijesti a onda je jedno jutro optišla
do pekare po doručak.
Ispred pekare je stajo stariji gospodin beskućnik ali ne pretjerano neuredan.
Zamolio je za nešto sitniša aona se izvinila rekavši da uri i ušla je u pekaru.
Dok je stajala u redu okrenbula se primijetila je kako čovjek gleda besciljno.
Bilo joj je žao čovjeka i kupila mu je dva kroasana, kafu i dala mu pet dolara.
Čovjek joj se osmjehnuo kao da mu je dala hiljadarku.
Pitao ju je zbog čega žuri kada je život jedan i treba ga živjeti.
Kroz razgovor u nekoliko rečenica saznala je da je radi alkohola ostao bez supruge
i podrške porodice pa je izgubio posao .
Sada pokušava da se vrati na noge a dok mu ne uspije mora prositi.
Četiri dana psolije javili su joj da ide na jedan razgovor za posao .
