Godinama nakon sto je napustio djeciji dom na Bjelavama u Bosni i Hercegovini Semir Hadzić je decko kji je tu odrastao ali i sam kaze da se i dalje susrece sa velikim brojem prepreka i sterotipa koji kruze ali naravno i diskriminacije.
Veliki izazovi su usmjereni inace na djecu bez roditeljske podrske i one koi su godine svoje proveli na tim mjestima. Nakon sto je nakon poroda ostavljen sam u rodilistu on je nakon sedam dana premjesten u dom Bjelave.
Njegovo glavno obrazovanje se odvijalo u okviru ustane. Ime je dobio u domu a prezime od majke. Prema njegovim nekim sjecanjima pocetni koraci i izjave su bili napravljene unutar sfere tog prebivališta.
Hadzic otkriva da ima brata sa majcine strane i dvije sestre sa oceve strane. On kaze ne poznaje ih. Kada je napunio 18 godina zelio je da se ujedini sa majkom ali zelja na kraju mu je i ispunjena.
Susret koji smatra blagom njemu je zaista znacilo jer je vido i da je njegova majka bila spremna za susret. Emocije su bile uzburkane a suze su tekle tokom cijelog susreta.
Semir sa trunkom kajanja razmislja o trenutku kada su ga prevarile suze koje su bile neiskrene, osmjesi lazni i lazni zagrljaji. On razmislja o nesretnoj stvarnosti da ce ostati sam zauvijek u mraku i mnogo neodgovorenih pitanja su mucila njegov um tada.