Iako je patrijarh Pavle preminuo, njegove ljubazne, ali duboke riječi i dalje odzvanjaju u našim sjećanjima i srcima, pružajući utjehu, mudrost i vrijedne životne lekcije.
Zbirka reči i citata patrijarha Pavla obuhvata izbor najizvrsnijih i najzanimljivijih izraza.
Najveći prestup u srpskoj kulturi je sujeta, koja proizilazi iz gordosti. Njegovo prisustvo neminovno dovodi do sukoba i nedostatka tolerancije. Kada sujeta zavlada, vjera i ljubav su zasjenjene i umanjene.
Prisustvo suprotstavljenih perspektiva nije slučajno; neophodno je sagledati stvari iz više uglova. Međutim, mnogo puta naša neslaganja zapravo nisu razlike u mišljenjima. Moramo eliminisati ovaj fenomen. Negujući veći osjećaj tolerancije, možemo razumjeti stavove drugih. To ne znači da ih moramo usvojiti ako su manjkavi, već da ih razumijemo kako bismo spriječili pojavu mržnje i kasniju podjelu i fragmentaciju koju ona uzrokuje.
Zemlja ima potencijal da bude raj ako bi svi prihvatili ljubav kao svoj vodeći princip. Međutim, čak i kada bi se pojedinci pridržavali nešto nižeg standarda od ljubavi, kao što je princip da se prema drugima ponašaju onako kako bi željeli da se prema njima ponašaju, i da se suzdržavaju od radnji koje ne bi željeli da se čine sami sebi, Zemlja bi se vrlo približila raj, ako ne i do njega u potpunosti.
Koncept morala nije definiran ograničenjima ili obavezama, kao što su “ne treba” ili “ne smije”. Umjesto toga, oličen je ličnim izborom “neću”. Istinska vrlina ne leži u jednostavnom izbjegavanju nedjela, već u posjedovanju sposobnosti i želje da se uzdržavamo od grijeha. Ljubav stoji kao krajnja vrlina, jer je jedina stvar koja se ne smanjuje kada se dijeli s drugima. U stvari, što više ljubavi čovek daje, više ljubavi poseduje.
Ključno je uvijek imati na umu da je zlo, uprkos svom privremenom i varljivom uspjehu, na kraju prolazno i da mu nedostaje istinski sjaj. Upravo zbog toga svaki aspekt života, uključujući naše temelje i postupke, nikada ne smije biti ukorijenjen u obmanama, lukavstvima ili prijevarnim postupcima.
Bog je taj koji nas je stvorio u našoj ljudskosti i očekuje od nas da utjelovimo svoju ljudskost. Ne postoje okolnosti u kojima smo izuzeti od ove obaveze. Poreklo pojedinaca nije značajno; ono što je zaista važno je razvoj i rast kroz koji prolaze.
U najizazovnijim okolnostima, naša je dužnost održati svoju humanost i ne dozvoliti da bilo kakvi lični ili nacionalni interesi služe kao opravdanje za nehumane postupke. Vrijeme može proći, ali suština onoga što jesmo, naše lice i dobrota koju posjedujemo će trajati vječno.
Istinsku ljubav karakteriše njena nesebičnost, lišena bilo kakvih sebičnih motiva. Ona nadilazi racionalnost, obuhvatajući bezuslovnu naklonost koja utjelovljuje istinsko oslobođenje.
Duboke i elokventne riječi koje dijeli o potcijenjenom značaju porodice u današnjem društvu su zaista izuzetne i ispunjene mudrošću.
Temelj ljudskog društva, po mom mišljenju, leži unutar porodične jedinice, koja ima nezamjenjivu ulogu u duhovnom rastu pojedinca. Unutar porodice čuvaju se vjerovanja predaka i ona podržava temeljne duhovne principe koji nam služe kao svjetlo vodilja kroz život. Ljubav izvire iz porodice, au njenom zagrljaju učimo se vrlinama dužnosti, nesebičnosti i zajedničke patnje, kao i radosti druženja. Porodica u nama usađuje osjećaj zajedništva, čak i kada se upustimo van granica naših domova i krenemo različitim životnim putevima. Slično je “maloj crkvi”, a oni koji prihvate njene svete prostore i tradicije nikada neće izgubiti svoj put u ovom nepovezanom, šupljem svijetu.
