Stefan Đurić Rasta je od svog pojavljivanja u muzičkoj industriji pratio niz burnih događaja koji su ga pomno pratili.
U šokantnom otkriću, Rasta se javio da otkrije izdaju jednog od svojih najbližih prijatelja, koji ga je prevario za zapanjujuću sumu od 430.000 dolara. Međutim, Rasta također baca svjetlo na svoju odluku da progovori i ključni trenutak koji ga je natjerao da shvati koliko je važno podijeliti svoju stranu priče sa publikom.
Predrasude su konstantno prisutne u mom životu otkako sam se zaposlio. Oni se manifestuju na različite načine, posebno tokom mojih prvih dana korišćenja autopodešavanja. Kako je vrijeme odmicalo, suočila sam se s predrasudama vezanim za moj izgled, uključujući moje dredove i izbor načina života. Predrasude su postale sinonim za moj identitet.
Da li su ljudi pretpostavljali, isključivo na osnovu vaših dredova, da ste ovisnik o drogama i da su vas stoga podvrgli predrasudama?
Postati ovisnik o drogama bio bi jednostavniji put za mene, ali kako je sudbina namijenila, na kraju sam umjesto toga postao diler. To je izazovnija iteracija tog stila života. Ovo su bile neke od prepreka sa kojima sam se suočio u ranim fazama. Međutim, kada težite da postignete nešto značajno i inovativno, sasvim je prirodno da ljudima to u početku bude čudno. Sve velike ideje nailaze na razne oblike predrasuda, a ja sam lično iskusio mnoštvo njih.
Da li doživljavate bilo kakav uticaj kada naiđete na predrasude o sebi?
Iskreno, nije mi smetalo ništa što se moglo dogoditi. Više se radilo o tome da ne želim previše da otkrivam o sebi i medijima, iskorištavajući to pisanjem onoga što će izazvati najviše pažnje. Vremenom je to postala iskrivljena priča. Uvijek sam vjerovao da bi me poricanje bilo kakve umiješanosti samo dodatno impliciralo, čak i ako zaista nisam imao udjela u bilo kakvom skandalu ili situaciji. To je bila moja strategija od početka, ali na kraju sam došao do tačke u kojoj sam shvatio da je vrijeme da budem otvoren i iskren o tome ko sam i za šta se zalažem. Ne zato što želim da seciram svaki naslov napisan o meni, već da omogućim ljudima da formiraju svoje mišljenje na osnovu mojih intervjua, javnih nastupa i nastupa.
Koje su vas okolnosti dovele do toga da se nikada ne nađete u poziciji da morate nešto odbiti?
Prije sam uživao u šalama o određenim stvarima, ali sada sam se umorio od pokušaja da uvjerim ljude. Oseća se kao uzaludna bitka, kao naginjanje kod vetrenjača. Bilo bi apsolutno apsurdno da se obraćam i pobijam sve lažne i neistinite priče o meni. To bi mi oduzelo previše energije i vremena. Osim toga, čak se ni ne bavim aktivnostima koje bi mi mogle naštetiti na taj način. Nisam ja Jelena Tomašević ili neka druga osoba koja bi šokirala moju publiku da završim u zatvoru zbog pušenja marihuane. Moja publika već zna ko sam i prihvata me zbog toga. Tako da to nije bilo iznenađenje za njih, iako je uvijek bilo mogućnosti da drugi kreiraju različite scenarije. Dok sam bio u zatvoru, osjećao sam potrebu da olakšam ljudima izvana da shvate i opravdaju moju situaciju.
Šta je dovelo do toga da vaš najbolji prijatelj iznevjeri vaše povjerenje i ko je bio umiješan u ovu situaciju?
Izgubio sam nevjerovatnih 420.000 dolara zbog izdajničke prevare koja se dogodila tokom pojave digitalnog striminga i distribucije pjesama. U to vreme nije bilo direktnih partnerstava sa srpskim kompanijama, pa smo morali da radimo preko raznih posrednika. Jedan od tih posrednika bio je i Vanja, koji je imao svoju firmu u Americi. On je to vidio kao priliku da se sredstva usmjere u legitiman izvor, a ova šema je trajala nekoliko godina. U izuzetno kratkom periodu uspeo sam da sakupim skoro pola miliona evra. Sjećanje na taj trenutak će zauvijek ostati urezano u mom umu. Bio je trenutak, jednog posebnog dana, kada smo na Dedinju tražili kuću za kupovinu kao garsonjeru. Živo se sjećam da je bio uz mene, aktivno pregledavao zidove, procjenjivao situaciju, izražavao zadovoljstvo svime. Tek dva dana kasnije potpuno je nestao. Izmijenio je sve šifre potrebne za pristup autorskim materijalima, ostavljajući nas bez načina da uđemo. Kako je vrijeme odmicalo, otkrili smo da je on nezakonito registrovao naše pjesme kod Društva za zaštitu autorskih prava u Americi. I ne samo to, već je registrovao i pjesme pokojne Marine Tucaković, koja nije imala nikakve veze s nama. Da stvar bude još gora, neko je uzeo avans koji premašuje limit od 420.000 dolara na osnovu ovih registracija. Kada uzmem u obzir ukupnu cijenu mog druženja s Vanjom, vjerovatno će dostići milione, ako ne i više. Novac sam po sebi nije važan za mene, kao i stvarna brojka. Ono što me zaista zaprepašćuje je postojanje pojedinaca poput njega. Uvijek smatram da je zarađivanje novca i rješavanje finansijskih stvari lakši dio. Bitni elementi su zdravlje, sloboda i okruženje dobrim ljudima.
Da li ste se potrudili da tražite pravnu zaštitu?
Problem u vezi s njegovim lažnim potraživanjima autorskih prava u Americi je uspješno riješen. Sve smo razjasnili i došli do rješenja. Sada ću nastaviti da se bavim drugim delom situacije, koji podrazumeva da sebe smatram odgovornim. Dozvolite mi da ponovim da moja motivacija nije isključivo novčana, već briga za dobrobit drugih. Ako dozvolimo pojedincima sa zlonamjernim namjerama da nastave sa svojim postupcima bez kontrole, oni bi potencijalno mogli naštetiti nedužnim pojedincima koji možda nemaju sredstva da se finansijski oporave. Stoga je ključno da zauzmemo stav protiv toga.
Jedna od vaših pesama je oslikala ovu situaciju, a u javnosti je naišla na nju kao da konkretno mislite na svoju bivšu suprugu Anu Nikolić.
Čudi me da sam ga zapravo stavio na kraj jer sam gajio tračak nade da bi se to moglo dogoditi. Priznao sam ranije u tekstu da nisam trebao spominjati Vanju kako vraća novac, ali sam znao i da se to može tumačiti na razne načine, zar ne? Budimo iskreni, neću ništa kriti jer sam transparentan, ali dvosmislenost mi nikada nije bila namjera. Da sam mislio da to bude dvosmisleno, to bi na kraju mogla biti pametna šala, ali sam iskreno izjavio Vanjinu umiješanost, iako to na kraju nije bilo potrebno.
Možete li se setiti kakav je bio život u Prištini između 1989. i 1999. godine, i ako jeste, kako biste ga opisali?
Njegova jedinstvenost se urezala u moje sjećanje, jer smo odrastali u malo drugačijim okolnostima. Tek kasnije sam shvatila koliko je naše odrastanje bilo neobično, pogotovo što sam ja jedina rođena u ovoj situaciji. Pogoršanje situacije na Kosovu od kasnih 80-ih navelo me je da shvatim da stalno živimo u stanju segregacije. To nije bio normalan način života, posebno za djecu koja bi trebala iskusiti potpuno drugačiju stvarnost. Međutim, mi smo se na to nekako prilagodili, održavajući osjećaj normalnosti i težeći zdravoj životnoj sredini. Tek kada sam napustio Kosovo, šok me je pogodio, kao scena iz andergraund filma. Trebalo je vremena da se prilagodimo normalnom životu i zaista shvatimo veličinu života koji smo živjeli. U Srebrenici sam zaista shvatio značaj svojih iskustava. Pojam djetinjstva i slobode koja ga prati postao mi je jasan. Međutim, tek u Beogradu sam zaista bio svedok šta je pravo detinjstvo. Razmišljajući o sopstvenom odrastanju, shvatio sam da sam zapravo rođen u Prištini. Među mojim kolegama iz razreda, Haris i ja smo bili jedini koji smo došli iz Prištine. Ostali su rođeni u Skoplju, jer se smatralo sigurnijom lokacijom. Lično, bio sam jako vezan za Prištinu, pošto su moja porodica bili odani lokalni patrioti.
Da li su vaši roditelji bili lokalni patrioti, a ipak su vam usadili liberalni način razmišljanja? A da li ste provodili vreme i sa albanskom decom?
Bio je to zaista urnebesan trenutak. Dok smo igrali fudbal ispred zgrade, naišli smo na divnu i neverovatno veštu Albanku koja nam se pridružila u našoj igri. Njen talenat na terenu je bio izvanredan, a imala je istinsku strast da igra fudbal sa nama. Međutim, došao je trenutak kada smo shvatili da možda nije prikladno da budemo zajedno u toj situaciji. Od tužnog saznanja to je postalo prilično komično. Trebao nam je neko da nas podsjeti da je možda došlo vrijeme da idemo kući, da su naši roditelji zabrinuti i da okolnosti nisu tako nevine kao što su izgledale. To su bili neobjašnjivi trenuci koji su nas ostavili na razmišljanje. Jasno se sjećam slučajeva kada smo se pretvarali u bitke, dijelili se na suprotstavljene strane i gađali jedni druge kamenjem. Ali ta mala Albanka je uvek stajala na našoj strani i neustrašivo nas podržavala. Bilo je zaista zapanjujuće. Često se pitam šta je sada s njom.
Čak i nakon što ste izdržali sve što imate na Kosovu, čini se da vas strah nije obuzeo.
Tokom brojnih preseljenja koje smo moja šira porodica i ja pretrpjeli, uključujući Hrvatsku, Bosnu i Kosovo, nikada nisam gajio istinsku mržnju, neprijateljstvo ili nesklonost prema bilo kome. Bez obzira na okolnosti, nikada nisam dozvolio da me odvoje od drugih; umjesto toga, ova iskustva su samo ojačala moje veze sa onima oko mene i potvrdila moju posvećenost da budem saosjećajna osoba.
Da li još uvijek živite u Srebrenici i brinete o kravama u neobičnoj seoskoj kući?
Te drage uspomene iz mog djetinjstva su zaista najautentičnije i najljepše. Imao sam privilegiju da jašem konje, čuvam krave, komuniciram sa životinjama i da sam stalno u pokretu. Jasno se sjećam vremena kada sam živjela sa bakom i ona je morala otići na par dana. U tom periodu su došli moji roditelji, koji su doputovali iz Prištine da me posete. Mogao sam osjetiti njihovu anksioznost i nesigurnost kako da se izbore sa situacijom bez moje bake. Međutim, ona ih je umirila rekavši: “Ne brinite, Stefan sve zna. Samo ga pratite ujednačenim tempom.” Moja majka i sada izražava nevjericu kako je slijedila moj primjer, jer nije prepoznala vlastito dijete. Bez napora sam ih vodio od jedne životinje do druge, brinuo o njihovim potrebama, razgovarao s njima, hranio ih i osiguravao njihovu čistoću. Moja baka je uporno isticala mojim roditeljima da je škola uzaludna jer im nedostaje čak i polovina znanja i vještina koje sam ja posjedovao.
