Ako mi je otac muslimanske vjeroispovijesti, a majka Srpkinja, postavlja se pitanje kome ja pripadam – konkretno, ako bih oženio Srpkinju ili, slično mom prijatelju, Hrvaticu koja ima samo jedno dijete.
Suočen s starčevom potrebom da promijeni svoje ime za svog u ratu ozlijeđenog sina kako bi pohađao VMA, smatram da je nemoguće glumiti normalnost. Otkrivanje moje nečiste krvne loze, o čemu svjedoči nepoznati dokument u kojem se moj otac sada zove Duško umjesto Huso, osjećam kao prisilno pročišćavanje svog nasljeđa.
Kao što IGI POP rječito kaže, neki pojedinci su otišli, dok su drugi stigli s još većim bijesom. Izazov leži u prenošenju drugima nepostojanja tradicionalnih obiteljskih veza kao što su ujaci i tete. To je proces prilagodbe stvarnosti gdje nečiji osjećaj sebe ima prednost nad konvencionalnim predodžbama o identitetu.
Iako imam sposobnost opsežnog pisanja o ovoj temi, tražim odgovor koji pruža uvid u specifične pojedinosti o tome gdje, kada i kako, budući da se čini da bi drugi mogli posjedovati veću inteligenciju u tom pogledu.
Trebam li kriviti svoje roditelje zbog njihove ljubavi ili trebam sebe kriviti što volim?
Možda je vrijedno razmotriti formiranje obiteljskih jedinica temeljenih na neprijateljstvu, stavljajući naglasak ne na ljubav, već na čistoću. Međutim, ostaje pitanje: kamo treba usmjeriti one koji se smatraju nečistima? Mogu li to biti komore, geto ili možda neko drugo odredište?
Preklinjem vas da date odgovor. Posavjetujte se s psiholozima, političarima ili vjerskim vođama, ili alternativno ponudite budizam kao potencijalno religijsko rješenje.
