Naše prve komšije su zaista jako siromasni bili. Koliko god se trudili da sve to sakriju nije to moglo tako izbjeci i to je javno bilo. Zivjeli su u malenoj i trosnoj kucici i jedino radi cega su jako sretni bili jeste njihova djeca koja su dar od Boga. Imali su 4 sina i 2 kcerke, djeca divna i krasna. Mnogo ljudi koji zive tu sa njima u naselju im okrecu ledja, uvijek ih nazivaju pogrdnim imenima iako im oni nista nisu nazao ucinili.
Suprug i ja zaista se trudimo da im pomognemo koliko god smo u mogucnosti, da im platimo i rezije, da nekada kupimo osnovne zivotne namirnice ne puno jer ni mi sami nemamo mnogo. Nikada od njih nista zauzvrat nismo trazili. Ali desava se jedna situaacija prije par mjeseci razbolio se nas najmladji sin, gdje mu staju bubrezi i gdje mora da ide hitno na dijalizu.
Od ljekara smo ipak dobili savjet da bi bilo najbolje da se obavi transplatacija dok je on jos mlad i mali i da se nadje sto vise potrebnih potrencijalnih donora da bi se napravile sve analize. Kada smo to objasnili nasim susjedima kojima smo godinama pomagali rekli su da ce svi da dodju u bolnicu i oni i sestero djece da daju krv jer je to najmanje sto mogu da urade. Mislili smo da ce da se predomisle ali ne ipak su bili tu. Osim toga niko nije drugi ni odazivao se nasem pozivu. Mislio sam na nasu porodicu, sestre i brace. Niko nije bio spreman da riskira svoj zivot.
Jedino sada sto se molim jeste da moj sin ne zavrsi na dijalizi do kraja zivota. Nadam se da ce dobiti bubreg i priliku da nastavi svoj zivot.
