U trenutku kada je popularnost benda “Crvena Jabuka” naglo porasla, članovi, a posebno Ričl, imali su jeziv osjećaj nadolazeće nesreće, a nažalost, njihove najcrnje misli su se pretvorile u stvarnost.
Prije više od 40 godina kultni bend Crvena jabuka pojavio se na glazbenoj sceni, ostavivši iza sebe naslijeđe nezaboravnih pjesama koje su izdržale test vremena. Ova je grupa postigla kultni status zahvaljujući svojoj nepokolebljivoj predanosti izazivanju sirovih emocija kroz svoju glazbu. Umjesto prilagođavanja popularnim trendovima, uvijek im je prioritet bilo povezivanje sa svojom publikom na razini srca. Nažalost, usred pomame njihove sveopće popularnosti, dogodila se tragedija ostavivši trajan utjecaj od kojeg se nikada nisu u potpunosti izliječili.
Dana 18. rujna 1986. godine bend “Crvena jabuka” doživio je tešku prometnu nesreću u Jablanici na putu za koncert u Mostaru.
S nestrpljenjem se iščekivao iščekivani nastup na mostarskom stadionu “Kantarevac”, kojim je započela ambiciozna turneja benda u usponu. Odani obožavatelji njihovog osebujnog glazbenog stila napunili su stadion do posljednjeg mjesta. Nažalost, koncert “Crvene jabuke” nije održan, a ne planiraju se ni budući koncerti u istom sastavu.
Koji je proces bio iza stvaranja “Crvene jabuke”?
Rođen 12. marta 1962. godine, Ričl je djetinjstvo proveo na Koševu sa majkom Elvirom, jer mu je otac Ferdinand preminuo dok je bio mlad. Nakon završene srednje glazbene škole upisao je studij novinarstva na Fakultetu političkih znanosti. Tijekom prve dvije godine studija susreo se s Brankom Đurićem Đurom i Zlatkom Bostandžićem. Nedugo zatim Ričl se pridružio bendu “Ozbiljno prješte”, isprva uz Zlatka Arslanagića, a kasnije je postao član grupe Elvisa J. Kurtovića.
U prvim mjesecima 1985., potaknut sve većom strašću prema glazbi, donio je odluku o razlazu sa svojom bivšom grupom. Uz Arslanagića, krenuo je na novi glazbeni put iz kojeg je nastao kultni bend Crvena jabuka. Početne faze njihovog stvaralačkog procesa odvijale su se u Zlajinom stanu u potkrovlju, gdje su marljivo stvarali pjesme za svoj album prvijenac. S njima su se udružili basist Aljoša Buha iz Zenice, klavijaturist Dražen Žerić Žera iz grupe Žaoke i bubnjar Darko Jelčić Cunja, također iz Zenice.
Ričl je jedno vrijeme bio suvoditelj emisije na Radio Sarajevu uz budućeg nadrealista Neleta Karajlića. Poznat kao jedan od najvještijih gitarista sarajevske rock scene, Ričl je pokazao i svoje iznimne glumačke sposobnosti osiguravši ulogu u uvodnoj sezoni serije “Top lista nadrealista” iz 1984. godine.
Sudnji dan.
U poslijepodnevnim satima članovi orkestra krenuli su iz Sarajeva za Mostar opremljeni s tri automobila i malim kamionom koji je prevozio njihove instrumente. U Fiću se smjestio bas gitarist Aljoša Buha, solista Dražen Ričl Zijo i vozač Zlatko Arslanagić. Odmah iza njih bili su Dražen Žerić i Darko Jelčić u Golfu.
Na putu od Jablanice do Mostara organizatori ture iz zeničkog “Atlasa”, uz Žerića i Jelčića, naišli su na pozamašnu gužvu koja je okruživala srušenog Fiću. No, bili su u stisci s vremenom i nisu mogli o tome puno razmišljati jer su žurili prema koncertu.
Nažalost, njihovi suradnici su se u to vrijeme zatekli na Fidžiju. Vozilo je naglo skrenulo u zavoju, skrenulo ulijevo i uz odječan udar udarilo u kamion vršanskih registracija.
Bio je to dan pun izazova, ispunjen nepredviđenim okolnostima. Naši su se već okupili na stadionu u Mostaru koji je bio prepun oduševljenih navijača. Međutim, policija je konačno stigla tek u 20.30 sati. Atmosfera je bila tmurna, uz utišanu glazbu, dok smo krenuli prema bolnici u Mostaru. Zanimljivo, pridružila nam se cijela gomila, stvorivši povorku od tri do četiri tisuće ljudi ispred bolnice. Ovaj srceparajući događaj zauvijek je okaljao nasljeđe “Crvene jabuke”.
Poteškoće povratka na pozornicu bile su neopisive, kako je oštroumno primijetio.
Glazbenik je rekao da je, iako je predstavljalo izazov, publika odigrala ključnu ulogu u njihovoj izvedbi. Pružile su dragocjenu pomoć pridruživši se pjevanjem od samog početka. Glazbenik je pohvalio sposobnost publike da osjeti kada se suočavaju s poteškoćama, što ih je potaknulo da im pruže podršku.
Ne podliježući suzama, izdržao je golemu bol.
Prema Žerinim riječima, najteži izazov za čovjeka je oduprijeti se suzama. Čvrsto vjeruje da će, ako si muškarac dopusti plakati, to izazvati emocionalni odgovor kod svih oko njega. Stoga Žera ostaje pri uvjerenju da bi muškarci trebali skrivati suze jer im je to najteže.
Ističe da “Crvena jabuka” nikada nije bila zaštićena.
Prevač je prije nekoliko godina rekao da naš uspjeh nije postignut osobnim vezama ili uslugama, već podrškom naše publike. Crvena jabuka za mene ima ogroman značaj i nestat će tek kad budem položen pod zemlju.
U lipnju 1989. majka Dražena Ričle smogla je hrabrosti da u intervjuu za časopis “Čao” otvoreno progovori o mučnoj tragediji.
Živo se sjećam tjedna koji je prethodio nesreći. Cijela naša obitelj bila je okupljena u Rumunjskoj, uživajući u ljetnikovcu u vlasništvu mog brata. Bilo je to tako divno vrijeme. Po našem povratku, moja šogorica i brat došli su k nama u povremeni posjet na kavi. Tijekom našeg razgovora Dražen je spomenuo nadolazeću turneju i planove za njihov drugi album. Jasno se sjećam da je rekao: “Nadam se da možemo sve ovo odgoditi.” Nismo ni znali koliko bi bila sreća da se njihovi planovi doista mogu odgoditi. Počela je priču s tom opaskom.
