Advokat otkriva zamršene detalje o tome kako porodice u Srbiji često doživljavaju raspade zbog ostavinskih sporova, sa većom učestalošću da braća poduzimaju sudske postupke jedni protiv drugih nego sestre.
Delimeđac daje praktične primjere koji potkrepljuju ideju da je bolje da nasljednici osjećaju ljutnju prema preminulom nego da se upuštaju u sporove oko nasljedstva.
U Srbiji rešavanje ostavinskih pitanja obično uključuje sudski postupak. Uočeno je da su braća češće uključena u sudske sporove u odnosu na sestre, dok sestre rijetko poduzimaju sudske postupke protiv svoje braće. Povremeno djeca mogu tužiti svoje majke, ali ne i obrnuto. Muževi obično ostavljaju svoje nasljedstvo svojim ženama, a povremeno djeca osporavaju volju nudeći da postanu skrbnici svoje majke. Pravosnažnost testamenta može se osporiti na osnovu mentalne nesposobnosti, mogućeg krivotvorenja ili tzv. nužnog dijela. Sporovi među članovima porodice ostaju neriješeni, što dovodi do štete koja se može spriječiti koja se mogla izbjeći na dva različita načina.
Advokat Ahmed Delimeđac je u intervjuu za Telegraf.rs naglasio da je česta pojava da se rodbina uključuje u više sudskih postupaka.
Prema njegovim razmišljanjima o tome, naša sklonost žalbi je najzastupljenija kada su u pitanju oni koji su nam najbliži. To se može pripisati činjenici da imamo najčešće interakcije s njima, što dovodi do veće vjerovatnoće da ćemo naići na nesuglasice.
Pored toga, on tvrdi da je nadležnost na oporučiocu, a pitanje raspodjele nasljedstva može se riješiti ili putem predsmrtnog sporazuma o raspodjeli imovine ili putem testamentarne isprave.
Prema riječima advokata, bolje je da svoj bijes usmjere na preminulu osobu nego da se upuštaju u unutrašnje sukobe.
Ugovor ostaje obavezujući za ceo život, dok testament stupa na snagu nakon njegove smrti.
Dok su još živi, pojedinci obično prenose svoju imovinu na svoje nasljednike. Na primjer, ako posjeduju tri stana i imaju dvoje djece, svakom djetetu će podijeliti po jedan stan, s tim da će im se preostali stan u kojem borave roditelji podijeliti na jednake dijelove. Ova praksa se smatra uobičajenom i uobičajenom. Slično, ako posjeduju jednu kuću i imaju dvoje djece, mogu ponoviti proces. Sklapanjem pravnog ugovora mogu prenijeti vlasništvo nad kućom na svoju djecu, koja će biti upisana kao suvlasnici svake polovine. U međuvremenu, roditelji će nastaviti da žive u kući tokom svog života, što je poznato kao doživotno plodouživanje. Iako zadržavaju pravo boravka u imovini, ne posjeduju vlasništvo. Ovaj aranžman se može primijeniti i kod prodaje stana, što rezultira značajno smanjenjem troškova za kupca.
Od trenutka nečije smrti, testament dobija svoju pravnu snagu, za razliku od drugih okolnosti.
Postoji alternativni tok radnje, koji uključuje čin sastavljanja testamenta. Pojedinac također ima mogućnost da svoje želje prenese usmeno. Ova odluka je u potpunosti u diskrecionom pravu osobe i postaje pravno obavezujuća nakon njene smrti. Da bi se osigurala njena valjanost, potrebno je da prilikom izjašnjavanja budu prisutna dva svjedoka. Bitno je da neko zna za postojanje ovog testamentarnog dokumenta. U nekim slučajevima, postupak ostavine može započeti bez ispitivanja testamenta. Stoga je preporučljivo oporuku povjeriti javnom bilježniku. Na taj način se evidentira u centraliziranoj bazi podataka i pristupit će joj se nakon smrti pojedinca“, pojašnjava on.
Raspodjela imovine može se izvršiti na više načina, ovisno o želji ostavioca. Ovo omogućava mogućnost prepuštanja samo jednom nasljedniku, čak iu slučajevima kada postoji više potencijalnih korisnika.
Dinamika porodičnog života često igra značajnu ulogu u ovom scenariju. Na primjer, nije neuobičajeno da jedan brat živi u užurbanoj metropoli, dok drugi ostaje u mirnom gradu ili selu sa svojim roditeljima. U takvim slučajevima nije neuobičajeno da sin koji živi sa roditeljima sve naslijedi. Kada porodice funkcionišu skladno, obično nema mesta sukobima između ove braće i sestara. Ovo omogućava da se želje ostavioca nesmetano ispoštuju.
Osim toga, spominje postojanje raznih drugih primjera.
Sada je pri ruci materijalna imovina. Nakon očeve smrti, imanje je podijeljeno između njegovih potomaka i supružnika, što je odluka ocijenjena prihvatljivom. Međutim, po majčinoj smrti, ona je svojom posljednjom oporukom ostavila stan svom sinu, jer se on o njoj savjesno brinuo. Sada, njegov rođeni brat osporava valjanost testamenta i traži pravi dio. Brat tvrdi: “Nemam namjeru da te tjeram iz stana, ali tražim pravnu intervenciju da utvrdim njegovu vrijednost i dobijem četvrtinu.” Ove dvije ključne tačke su naglašene.
Postoji li skriveni plan ili skriveni trošak?
U ovoj situaciji treba uzeti u obzir dva ključna faktora. Prvo, tu je suštinski dio zaostavštine, koji u ovom slučaju iznosi jednu četvrtinu ukupnog zaostavštine. Drugo, postoji mogućnost da volja bude sporna. U odnosu na nužni dio nasljedstva, ističe se da se radi o pravom pravu na koje se može tražiti. Na primjer, ako roditelj ostavi cjelokupnu imovinu jednom djetetu, a drugo dijete ne ostvari svoje pravo na potreban dio, neće ga dobiti.
Delimeđac kaže da je čin saosećanja osigurati da svako dijete dobije svoj pravi dio. Bilo bi nepravedno ostaviti jedno dijete bez ičega, a drugom sve dati. Kao rezultat toga, zakon daje pravo na potreban dio svakome ko nije zadovoljan distribucijom. Delimeđac objašnjava da potrebni dio iznosi jednu četvrtinu.
Predlaže mogućnost odbijanja testamenta iz drugog razloga.
Razlozi za osporavanje testamenta su nedostatak razuma ostavioca, nesposobnost samostalnog rasuđivanja ili falsifikovanje testamenta. Međutim, ako je testament potpuno tačan, može se osporiti samo ako šteti potrebnom dijelu. Na primjer, ako jedan nasljednik dobije dvije od tri sobe, a drugi samo jednu, testament se ne može osporiti jer je ispunjen potreban dio jednog nasljednika i ostavilac je namjerno odlučio o raspodjeli većeg dijela.
Delimeđac dalje sugeriše da postoji i treća alternativa kada je u pitanju deoba zaostavštine – sud može intervenisati i raspodeliti na osnovu utvrđenog naslednog reda. To bi rezultiralo ravnopravnom podjelom među korisnicima.
U kontekstu jedne linije sukcesije, zakon dozvoljava jednaku podjelu imovine. Postoji više linija sukcesije, kao što je slučaj kada dva brata naslijede od svoje majke. Ilustracije radi, ako jedan brat umre, preživjeli brat dobija polovinu imovine, dok se druga polovina dijeli na djecu pokojnika. Ovaj scenario često dovodi do nesuglasica među nasljednicima, kako je napomenuo govornik.
“To je uobičajena zabluda. Kada jedan brat ima dvoje djece i nažalost premine, preživjeli brat se često susreće sa situacijom da to dvoje djece podnese tužbu i insistira na jednakom udjelu u nasljedstvu”, objašnjava on, ističući da je takva scenario jednostavno nije izvodljiv.
Jedinstvo porodice narušeno je sporom oko nasljedstva.
Nadalje, pruža uvid u raspad porodičnih veza i naglašava kako težina naslijeđa često ometa postizanje jedinstva.
Na osnovu ličnog iskustva i zapažanja kolega, evidentno je da u 99,9 posto slučajeva porodice koje se svađaju oko nasljeđa prekidaju sve linije komunikacije. Ovaj fenomen se proteže izvan moje profesionalne sfere, jer sam svjedočio kako prijatelji doživljavaju svađe sa svojom braćom i sestrama, tetkama ili drugim bliskim rođacima. Kada dođe do sukoba oko imovine, funkcionalnost ovih porodica je nepopravljivo ugrožena. Stoga je ključno da se ova pitanja pozabave proaktivno i da se sklope ugovori o podjeli imovine prije smrti, što je praksa koja se češće viđa u zapadnim kulturama. Međutim, jednako je imperativ usvojiti ovaj pristup u našem vlastitom društvu.
Osim toga, navodi primjer nasljednika koji su naslijedili prostranu kuću sa dva identična sprata, ali su se suočili sa poteškoćama u postizanju konsenzusa o njenoj podjeli.
Apsurdnost situacije postaje evidentna kada se uzme u obzir da ih nisu mogli podijeliti po horizontalnom principu, što je rezultiralo destruktivnim činom udaranja u zid u sredini kuće. Ovaj incident služi kao primjer kako inat može dovesti do tako ekstremnih postupaka.
Kako bi se donijelo rješenje, sud će nadzirati prodaju nepokretnosti i sredstva koja iz toga proizađu rasporediti među zakonite nasljednike.
On navodi primjere u kojima djeca razvijaju animozitet prema vlastitim majkama.
Prema njegovom obrazloženju, očevom testamentom je predviđeno da svu njegovu imovinu za života nasledi majka. Međutim, ova oporuka je sporna, a pojedinci tvrde da je majka nesposobna i da treba da preuzmu odgovornost za njeno dobro. Govornik naglašava važnost žena, ističući njihovu sposobnost da se nose sa različitim obavezama. Na kraju, zaključuje da u ovim situacijama ne postoji jednoznačno rješenje.
Dom
Do 2023.
februar
26
U Srbiji, pitanje nasleđa često dovodi do porodičnih raskola, pri čemu su braća sklonija da tuže jedni druge nego sestre, jer advokat otkriva zamršenu dinamiku.
Advokat otkriva zamršene detalje o tome kako porodice u Srbiji često doživljavaju podele i pravne sporove, posebno među braćom, dok se snalaze u složenosti nasleđa.
Cijeli globus
Dana 31. januara 2024. godine dogodio se događaj inicijala “I F”.
Prema rečima advokata, sporovi oko nasleđa u Srbiji često dovode do raspada porodica, pri čemu je veća verovatnoća da će braća tužiti jedno drugo nego sestre. Advokat daje otkrivajući uvid u ovu dinamiku.
Oslanjajući se na praktične primjere, Delimeđac ističe ideju da je za nasljednike korisnije da gaje ljutnju prema preminulom, nego da se upuštaju u sporove oko raspodjele nasljedstva.
U Srbiji rešavanje ostavinskih pitanja često uključuje sudske postupke. Primijećeno je da su braća češće uključena u sudske sporove u odnosu na sestre, dok se sestre obično suzdržavaju od tuženja braće. Povremeno, djeca mogu pokrenuti sudski postupak protiv svojih majki, umjesto da i majke i djeca budu uključeni u tužbe. Uobičajeno je da muževi ostave svoje nasljedstvo svojim ženama, iako postoje slučajevi u kojima djeca osporavaju volju nudeći da postanu skrbnici svoje majke. Valjanost testamenta se može osporiti na osnovu mentalne nesposobnosti, mogućeg krivotvorenja ili takozvanog neophodnog dijela. U sporu među rođacima ne dolazi do nagodbe, a to se moglo izbjeći kroz dvije preventivne mjere.
Advokat Ahmed Delimeđac je u intervjuu za Telegraf.rs naglasio da je česta pojava da se rodbina umeša u više sudskih postupaka.
On razmatra uzroke i zaključuje da je naša sklonost žalbi najizraženija u našim interakcijama s onima koji su nam najbliži. To se može pripisati činjenici da s njima imamo najčešći i najprisniji kontakt, što dovodi do veće vjerovatnoće da naiđemo na razne nesuglasice.
Osim toga, on tvrdi da je vlast na ostaviocu, a pitanje raspodjele nasljedstva može se riješiti bilo predsmrtnim ugovorom u kojem se navodi raspodjela imovine ili testamentom.
Prema riječima advokata, za njih je poželjnije da svoj bijes usmjere na preminulu osobu nego da se upuštaju u unutrašnje sukobe.
Doživotni ugovor praćen oporukom o smrti.
Dok su još živi, pojedinci imaju tendenciju da svoju imovinu prenesu na svoje nasljednike. Na primjer, ako posjeduju tri stana i imaju dvoje djece, svakom djetetu će podijeliti po jedan stan, zadržavajući polovinu stana u kojem borave. To je za njih uobičajena praksa. Slično, ako posjeduju jednu kuću i imaju dvoje djece, mogu ponoviti ovaj proces. Oni mogu sklopiti pravni sporazum kojim se vlasništvo nad kućom prenosi na njihovu djecu, pri čemu se svako dijete upisuje kao vlasnik jedne polovine. U međuvremenu, roditelji nastavljaju da žive u kući sve dok su oni živi. Ovaj aranžman se naziva doživotno plodouživanje, gdje roditelji zadržavaju pravo da žive u stanu ili kući, a da ga ne posjeduju. Moguća je i prodaja stana na ovaj način, iako bi trošak bio znatno niži u odnosu na redovnu prodaju, jer su vlasnička prava ograničena.
Od trenutka nečije smrti, testament dobija na važnosti, za razliku od drugih pravnih dokumenata.
Dostupan je alternativni tok radnje, koji uključuje čin sastavljanja testamenta. Vrijedi napomenuti da se to može učiniti u pisanoj formi ili usmeno. Odluka o sastavljanju testamenta u potpunosti je na pojedincu, a njegova pravosnažnost počinje odmah nakon njihovog izdavanja. Da bi bila pravno priznata, moraju svjedočiti dvije osobe. Takođe je važno da se neko upozna sa postojanjem ove volje. Nije neuobičajeno da se ostavinski postupak odvija bez ispitivanja testamenta. Kako bi se osigurao lakši proces, preporučljivo je povjeriti oporuku javnom bilježniku. Na taj način oporuka postaje dio sveobuhvatne baze podataka i pristupit će joj se nakon smrti pojedinca”, pojašnjava on.
Raspodjela imovine može se podijeliti na više načina, ovisno o želji ostavioca. Ovo omogućava mogućnost prepuštanja imovine jednom nasljedniku, čak i ako postoji više potencijalnih korisnika.
Način života često vodi do scenarija u kojem jedan brat živi u užurbanom gradu, dok drugi ostaje u malom gradu ili selu sa svojim roditeljima. U ovakvim situacijama nije neuobičajeno da sin koji živi sa roditeljima sve naslijedi. Kada su porodice funkcionalne, malo je vjerovatno da će doći do sporova između ove braće nastaju sledećeg dana. Ovo omogućava da se u potpunosti ispuni želje ostavioca.
Nadalje, napominje da postoje i dodatne instance.
Sada postoji predmet od značaja koji je trenutno sporan. Nakon očeve smrti, imovina je podijeljena između njegove supruge i djece, što je odluka ocijenjena prihvatljivom. Međutim, po majčinoj smrti, ona će zavještati stan upravo svom sinu, koji se o njoj brinuo. Sada rođeni brat sina osporava valjanost testamenta i traži dio vrijednosti stana. Iako uvjerava brata da ga nema namjeru tjerati iz stana, traži pravnu intervenciju kako bi utvrdio njegovu vrijednost i dobio četvrtinu njegove vrijednosti. Ovo su ključne tačke koje želi da istakne.
Postoji li skrivena agenda ili uvjet kojih bismo trebali biti svjesni?
Dva su ključna faktora koja treba uzeti u obzir. Prvo, postoji postojanje bitne komponente zaostavštine koja, kako je pokazano u datom primeru, iznosi jednu četvrtinu ukupnog nasleđa. Drugo, postoji mogućnost osporavanja testamenta. Što se tiče neophodnog dijela zaostavštine, ističe se da se radi o pravom pravu koje se zaista može tražiti. Na primjer, ako roditelj jednom djetetu oporuči cijelu svoju imovinu, a drugo ne ostvari svoje pravo na nužni dio, neće ga dobiti.
Prema Delimeđacovim riječima, saosećajan je čin osigurati da svako dijete dobije svoj dio i ne ostaviti jedno bez ičega, a drugom sve dati. Zakon daje pravo na nužni dio onima koji su nezadovoljni ovim aranžmanom. Kao rezultat, potrebni dio čini jednu četvrtinu.
On sugeriše da bi moglo biti moguće odbaciti testament na alternativnoj osnovi.
Postoji nekoliko osnova za osporavanje testamenta, uključujući ostaviočevu nesposobnost, nesposobnost samostalnog rasuđivanja i falsifikovanje testamenta. Međutim, ako je testament potpuno valjan, može se osporiti samo ako je neophodan dio ugrožen. Na primjer, ako jedan nasljednik dobije dvije od tri sobe, a drugi samo jednu, oporuka se ne može osporiti jer je ispunjen potreban dio za jednog od nasljednika i ostavilac je namjerno odlučio o raspodjeli većeg dijela. . Ovo objašnjenje pojašnjava šta se može, a šta ne može smatrati valjanim razlozima za osporavanje testamenta.
Delimeđac dalje sugeriše da postoji potencijalna treća opcija kada je u pitanju deoba zaostavštine, koja podrazumeva da sud utvrđuje raspodelu na osnovu utvrđenog naslednog reda. To bi rezultiralo ravnopravnom podjelom među korisnicima.
U okviru parametara jednog naslednog reda, zakon dozvoljava pravičnu raspodelu imovine među naslednicima. Postoji više linija sukcesije, kao što je slučaj kada dva brata naslijede od svoje majke. U slučaju smrti jednog brata, preživjeli brat dobija polovinu zaostavštine, dok se druga polovina dijeli na djecu preminulog brata. Ovaj scenario često dovodi do sporova među nasljednicima, navodi izvor.
Prema njegovim riječima, čini se da postoji nedostatak razumijevanja. U scenariju da jedan brat ima dvoje djece i nažalost preminuo, dok je drugi brat još živ, to dvoje djece može podnijeti tužbu i insistirati na jednakom udjelu. Međutim, naglašava da takav zahtjev jednostavno nije izvodljiv.
