Vraćajući se s medenog mjeseca 1981., Vladimir Savitsky i Larisa Savitsky, mladi par od samo 20 godina, nalaze se uronjeni u svijet u kojem je sve ispunjeno obećanjima i sjajem, odražavajući njihovu budućnost punu nade.
Larisa i Vladimir ukrcali su se na let 811 za zračnu luku Komsomolsk-on-Amur 24. kolovoza. Nisu ni slutili da će njihove težnje nestati dok se zrakoplov uzdizao u nebo.
U tragičnom incidentu, zrakoplov s 38 putnika sudario se u zraku s brzim vojnim zrakoplovom TU-16. Iznenadno približavanje vojnog zrakoplova nije ostavilo priliku drugim zrakoplovima da odgovore. Sudar je rezultirao gubitkom mnogih života, a većina putnika je poginula pri udaru.
Larisa se živo sjećala kaotičnog trenutka udara, kada su naš krov i krila trenutno otkinuti, ostavljajući samo prodoran zvuk vriskova.
Kad sam pogledao prema svom suprugu, susreo sam se s beživotnim prizorom njegovog tijela. Smjesta me obuzela ogromna sigurnost, uvjerivši me u vlastitu nadolazeću smrt.
Larisa se u tom trenutku prisjetila jedne scene iz filma koji prikazuje pad zrakoplova, gdje se mlada djevojka zalijepi za svoje sjedalo i spušta u dubinu džungle, ispričala je.
Shvativši potrebu da se utjecaj pada svede na najmanju moguću mjeru, odlučio sam sjesti i osigurati si nešto jastuka.
U trajanju od osam minuta, Larisa je čvrsto uhvatila svoje sjedalo dok je padala uz olupinu. Svaka sekunda koja je prolazila bila je popraćena neodoljivim iščekivanjem njezine nadolazeće smrti. Međutim, iznenadnom igrom sudbine, nekoliko trenutaka prije konačnog spusta, materijalizirala se gusta šikara.
Prije nego što je izgubila svijest, to je bilo jedino čega se mogla sjetiti.
Kad sam se probudio, prvi prizor koji me je dočekao bio je beživotni oblik moje supruge. Ležao je pokraj mene, na udaljenosti od tri-četiri metra, urezavši ovo sjećanje u Larisin um kao posljednji zbogom.
U svojoj očajničkoj potrazi za pomoći, Larisa je zašla duboko u sibirsku šumu na dva dana. Kako su sati odmicali, njezin optimizam za spašavanje se smanjivao sa svakim trenutkom. Međutim, trećeg dana njezine su molitve uslišane kada je ribar slučajno naišao na njezino mjesto.
Nakon mog otkrića, postalo je očito da je moja obitelj preuzela inicijativu da pripremi moje posljednje počivalište. Došlo je do objave sveobuhvatnog popisa putnika, a moja je obitelj uredno obaviještena.
Sovjetske novine potpuno su šutjele o ovom tragičnom događaju, namjerno ga prešućujući. Tajnovita sovjetska tajna policija brzo je prikrila sudar dvaju zrakoplova.
Najmilijima žrtava upućuje se na šutnju i uskraćuje im se mogućnost da odaju počast i raduju se sjećanju na one koje su izgubili. Po Larisinom dolasku u zdravstvenu ustanovu, njezina je komora bila pod budnim okom više osoba u uniformama. Pravo na posjete bilo je uskraćeno i rodbini i prijateljima, a Larisa se prisjeća: “Mojoj su majci savjetovali da se suzdrži od govora.
Sve do 2000-ih kada su razmjeri tragedije izašli na vidjelo, a svi detalji konačno su otkriveni nakon godina koje su prošle.
Jedina osoba koja je izdržala stravičan incident bila je Larisa, koja se suočila s teškom borbom u oporavku od ozljeda. Unatoč izazovima, ustrajala je i na kraju smogla snage da krene naprijed, dočekavši na kraju dolazak svog sina na svijet.
Promatrajući ove slike snimljene nekoliko godina nakon tragičnog incidenta, doista je izvanredno svjedočiti razmjerima otpornosti i preživljavanja ove žene. Larisa čvrsto drži uvjerenje da je odgovornost za ovu nesreću na vojsci, jer su nemarom zanemarili prisutnost civilnog zrakoplova koji je letio istim putem.
Godišnjom prigodom 24. kolovoza obilježavam svoje drugo rođenje, zauvijek se osjećajući kao da dio mog bića ostaje suspendiran u tom trenutku, neprestano nesređen. To je osjećaj koji nikada neće nestati.
